ARHIVSKI VJESNIK 10. (ZAGREB, 1967.)
Strana - 209
se npr. i ovdje naziva darovnica »djedova i očeva« — stvorenijem 187 , kao i u Milutinovoj potvrdnici. Ali naracija Milutinove i Vladislavove potvrdnice počinje opet istim riječima. 187a Dispozicija je zbog različitog osnovnog sadržaja isprave morala biti i različito sastavljena. O potpisu Milutinove povelje bilo je ranije govora. Cini se kao da Milutinovoj potvrdnici nedostaju neki elementi samostalne isprave. Ona je, isto kao i spomenuta Vladislavova potvrdnica, sastavljena u osnovi tako kao da je dodana uz tekst Stefanove povelje. Vladislavova potvrda o kojoj smo govorili to zaista i jest. Međutim, danas poznati tekst i »original« Milutinove povelje na prvi pogled isključuje takvu pretpostavku. Tko neće pri takvoj sličnosti koncepcije pomisliti na to da je mljetski opat, boraveći 1330. g. kod srpskog kralja, zatražio pomoć u svojih »kolega«! Solovjevu se činila takva hipoteza nemogućom stoga što je, kako on tvrdi, Stefanova hilandarska povelja »sve do naših dana ležala u Sv. Gori«, 188 a mljetska se darovnica nalazila u Dubrovačkom arhivu. Da li je to tačno? Za Vladislavovu se potvrdu nigdje ne kaže gdje je izdana. Osim toga, hilandarski su monasi marljivo radili na falsifikatima, pa postoji čitava grupa isprava kojima je u većoj ili manjoj mjeri osporavana autentičnost. Nije vjerojatno beznačajno ni to da je destinatar nekih falsifikata »manastir prečiste vladičice bogorodice«! 189 Međutim, još je jedna »bogorodica« mogla kumovati postanku mljetske darovnice Sv. Mariji. To je stonska Sv. Bogorodica i istoimeni manastir, u kojem je odmah po osnutku bila smještena Humska episkopija. »Dom svete Bogorodice u Stonu« 190 bio je formalni destinatar u povelji kojom je Uroš I oko 1243. darovao neke posjede humskoj episkopiji. 191 Iz kasnijeg će se prikaza povijesti stonske pravoslavne episkopije lako razabrati da naše pretpostavke nisu baš neopravdane. Bogorodičin manastir kao i humska episkopija potpuno su u XIV st. zaboravljeni. Očito sretna okolnost za mljetskog opata, koji je također upravljao manastirom posvećenim Mariji. Mislim da će se nakon svega što je o Stefanovoj darovnici i Milutinovoj potvrdnici ovdje rečeno teško naći dovoljno protudokaza koji bi ove isprave riješili sumnja u autentičnost. Savršenu obranu ili potpuno negativnu ocjenu srednjovjekovnih isprava mogu pružiti samo »očiti falsifikati«. Držim da ove dvije isprave nisu takve vrste. One — što se tiče dispozicija — nisu potpuno izmišljene, a njihova jakost leži bez sumnje u vrlo dobro posuđenim diplomatičkim formulama. Tako se u tuđem okviru skrivao sadržaj listina koji, posve razumljivo, nije potpuno lažan. Posao je historijske analize da odijeli lažno od istinitoga. 187 Monumenta serbica, str. 58. '» 7 « »Videv zapisanije dedino« i »videv stvorenije gospodina deđa mi«. 188 Prilozi V, str. 76. 189 Monumenta serbica, str. 57—65. m S. Novaković, Zakonski spomenici srpskih država srednjega veka V, 1912, str. 600. ,91 Prilozi V, str. 70. 24 Arhivski vjesnik 209
