ARHIVSKI VJESNIK 10. (ZAGREB, 1967.)
Strana - 206
na zapad, jer je ona »ušla samo u privatno-pravne i crkveno-pravne isprave te je odatle prešla u papske povelje i onda u povelje zapadnih vladara«. 160 Naprotiv, duhovna sankcija u srpskim i bugarskim poveljama potječe iz »duhovne sankcije vizantijskih privatnopravnih i crkvenopravnih akata«. 161 Najstarije srpske i bosanske povelje imaju ili samo zakletvu, ili zakletvu s duhovnom sankcijom, odnosno »samo duhovnu sankciju s prijetnjom prema budućim vladarima.« 182 Neke duhovne sankcije koje upotrebljava Nemanja preuzete su »iz svetogorskih privatnopravnih akata«. 163 Istog su porijekla prema Mošinu i sankcije manastirskih povelja Stefana Prvovjenčanoga. Svakako je za mljetsku povelju karakteristično da nema materijalne sankcije, koja se u srpskim poveljama pojavljuje tek u četvrtom deceniju XIII st. Kralj prijeti samo anatemom, svojom i nekih svetaca, onome koji bi prekršio njegove odredbe. Duhovna se sankcija za prvih Nemanjića javlja u dva oblika — »kratkom i proširenom«. Kao primjer »kraće formule« u širem obliku sankcije Mošin navodi upravo mljetsku sankciju Stefana i nešto dužu anatemu u njegovoj žičkoj povelji. 164 Međutim, Mošin nije uzeo u obzir da su u toj »široj sankciji« dva elementa koje on sam nalazi tek u Milutinovim i Dragutinovim poveljama manastirima. To je prokletstvo »od strane izdavača povelje« — tada »skoro u svakoj povelji« — i prokletstvo »sile časnog i životnog krsta«. 165 Prema tome, sankcija u Stefanovoj mljetskoj povelji ne odgovara sasvim pravilima raške kancelarije iz početka XIII stoljeća. Crkvene raške povelje nisu imale koroboraciju sličnu vladarskim poveljama na Zapadu, »ali se u crkvenim poveljama često pominje potpis kao potvrda povelje«. 166 Stanojević ipak opet počinje nabrajanje svojih primjera sa Stefanovom mljetskom ispravom kao jedinim primjerom iz prva četiri decenija XIII st. Naime, idući je primjer jedna Vladislavova isprava iz 1242. g. i jedna Dragutinova, u kojoj se on, kako misli Stanojević, vraća na Stefana Prvovjenčanog. 187 Iako u potpisivanju ili oznaci potpisivanja zaista ne vlada jedinstven sistem, ne smije izbjeći našoj pažnji zanimljiva činjenica: doslovce ista oznaka potpisivanja u Stefanovoj i Milutinovoj mljetskoj povelji! Pomanjkanje datuma dalo je priliku historičarima da s više ili manje tačnosti odrede vrijeme izdavanja Stefanove mljetske isprave. Kriterij je pri tom bio podatak o »vjenčanom kralju«. 168 Ali ako je već intitulacija u arengi prerađena prema ukusu, znanju i shvaćanjima falsifikatora, onda sličan posao možemo očekivati i u potpisu. Zaista, iznenađuje što nema krsta, koji je, kao što je poznato, »najstariji način potpisa, koji dolazi samo u poveljama prvih dveju generacija Nemanjića«. 189 I Nemanja i Stefan se tako potpisuju u hilandarskim poveljama, a u latinski pisanom ugovoru o miru s Dubrovnikom iz 1186. oba su se brata također potpisala ćirilicom u križu. 170 Naprotiv, dvije isprave Save Nemanjića, obje kasniji 160 N. dj., str. 50. i" N. dj., str. 51. 162 N. dj., str. 30—31. i« N. dj., str. 31. '« N. dj., str. 34. '« N. dj., str. 36—37. 166 Glas 106, str. 14. 167 Glas, 106, str. 15. 168 Vidi bilj. 137. 1M Prilozi V, str. 75; Glas 106, str. 34. Glas 106, str. 34.
