ARHIVSKI VJESNIK 10. (ZAGREB, 1967.)
Strana - 205
naposletku u kojima je glavna ličnost bogorodica«. 153 On se nije posebno osvrnuo i na mljetsku povelju, odnosno njenu arengu, iako je ona vrlo interesantna. Solovljeva je tip arenge podsjećao opet na Stefanovu hilandarsku povelju. Tri su elementa koja su ga dovela do takva zaključka: isti način citata iz Sv. Pisma, zatim retorskih pitanja i direktnih apostrofiranja. 154 Pa pak, sve se čini da su ti elementi suviše općeniti a da bismo samo na osnovu njih obje arenge mogli dovesti u neposrednu vezu. Prije svega, autor se mogao uvjeriti da arenga hilandarske povelje — iako je preuzeta iz Nemanjine hilandarske povelje — ima toliko biografskih podataka da se Sava odlučio da je uzme za podlogu pri sastavljanju očeve biografije. 155 Zato obje arenge i djeluju više kao biografije, a ne kao ärenge, odnosno uvodi u povelje. Stefan, vidi se po svemu, nije uopće htio opjevati slavu bilo kojega sveca, već je zaista rječnikom pjesnika slavio svoga oca. Stefan se u mljetskoj povelji, doduše, također sjeća svoga oca i njegovih riječi upućenih mu kao »namestniku njegova stola«, ali osnovni je tenor arenge molitva upućena Isusu Kristu i bogorodici! Oni su njegovi zaštitnici, njihov nauk želi slušati itd. Citati iz Svetog pisma bili bi dokazom samo tada kad ih ne bismo nalazili i u drugim arengama raških vladara. Dakle, sličnost je obiju arenga samo prividna i ne nameće po mom uvjerenju zaključak o njihovoj neposrednoj ovisnosti. I mala, neznatna formula aprekacije može također pridonijeti dragocjene podatke analizi. Ona je prema Stanojevićevim istraživanjima u raškim crkvenim poveljama dosta česta ali ne tako kako bismo očekivali. 156 Za nas je u svakom slučaju važan njegov zaključak da se ona javlja tek početkom XIV st. »Izuzetno se često Aprekacija nalazi u poveljama Stefana Dečanskog i to obično iza Sankcije, a ispred Datuma ili Potpisa«. 157 Stanojevićevoj pažnji, doduše, nije izmakla aprekacija između arenge i ekspozicije Stefanove mljetske povelje, ali, na žalost, nije iz'te činjenice — koja u raškoj diplomatici početkom XIII st. čini iznimku! — izvukao nikakav zaključak. Trebalo je da se naglasi kako bi to bila jedina aprekacija u crkvenim raškim poveljama XIII stoljeća. Uostalom, njegovo istraživanje valja popuniti još jednim podatkom: aprekacijom koja se nalazi iza sankcije u hilandarskoj Stefanovoj povelji. Prema tome, dvije iznimke! Nimalo slučajno! Sankcija je također dosta pouzdan kriterij za ocjenjivanje isprava. Stanojeviću se ona u raškim crkvenim poveljama činila dosta zanimljivom. Podijelio ju je u nekoliko dijelova, naime, u: 1. zakletvu, 2. molbu da nitko osobito nasljednici ne pokvare ono što jeu povelji rečeno ... 3. pretpostavku da će ipak netko nagovoren đavlom to učiniti i 4. anatemu za takvoga. 158 Nezadovoljan Stanojevićevim prikazom geneze sankcije u srpskim vladarskim poveljama, V. Mošin se odlučio na novu analizu »Sankcije u vizantijskoj i u južnoslavenskoj ćirilskoj diplomatici«. 159 On je pobijao mišljenje da je duhovna sankcija prenesena iz carskih bizantskih povelja 153 Glas 94, str. 213. 154 Prilozi V, str. 76. 155 Prilozi V, str. 71. i d. " 5 * Glas 106, str. 19. '= 7 N. dj., str. 20. 158 Glas 100, str. 31. 1S * Anali hist. inst. III, 1954, str. 27—51. 205
