ARHIVSKI VJESNIK 10. (ZAGREB, 1967.)

Strana - 201

Mljetu. Izostavivši podatak o Mljetu i o samostanu sv. Marije, falsifikator je zadržao podatak o crkvici sv. Mihajla i o mjestu gdje se nalazio samostan sv. Marije i tako je dobio novi, nepoznati samostan sancti Michaelis in pede montis Sancti Angeli. Sv. Marija je tako stigla na Mljet, a Sv. Mihajlo na podnožje Monte Gargana. Možda ta falsifikatorova operacija i ne bi bila tako napadna da se nije odlučio da premjesti na Mljet upravo samostan sv. Marije. To je u stvari jedino i imalo smisla, jer se svrha falsifikata sastojala u tome da se taj samostan učini primaocem tobožnjih Desinih darovnica. Pošto je tako stvorio samostan na Mljetu, falsifikator se nije više htio upuštati u velike kombinacije na samom otoku. Mislio je očito da će biti bolje, i zbog dubrovačkih vlasti pred koje je njegov sastavak morao ići, da se glavnim primaocem ipak načini opat pulsanskoga samostana sv. Marije. Tako je došlo do toga da je u Desinim darovnicama destinatar jedan strani samostan i red koji se nalazio izvan područja dubrovačke dijeceze. Takvo darivanje, doduše, nije isključeno, ali mljetski samostan sv. Marije nije imao pravnu podlogu za posjed Mljeta. Jer umetanjem samostana u Inocencijevu ispravu moglo se prevariti tek toliko da samostan postoji u to vrijeme. Falsifikator je morao očekivati pitanje odakle mljetskom samostanu posjedi pulsanskog reda? Zato je sastavio i fundacionu Desinu ispravu kojom Desa tobože obdaruje opata pulsanske kongregacije Johela i njegovu braću Mljetom. Time je falsifikator došao samo nešto bliže željenom cilju. Za njega neugodna činjenica ostaje: pulsanska sv. Marija je jedini destinatar Desinih darovnica. Na nesavršenost falsifikatorova djela upućivala je i u konačnoj redakciji falsifikata osnovna kontradikcija: prerađena papina isprava je doduše govorila o samostanu sv. Marije na Mljetu s njegovim pripadnostima, dakle s posjedima, ali pulsanski samostan sv. Marije, koji je prema Desinim darovnicama dobio Mljet, nije s njim imao nikakve veze. Možda su to pravovremeno uvidjeli i sami sastavljači falsifikata i odustali od toga da javno izađu sa svojim tvorevinama. Jedino se, mislim, tako može protumačiti činjenica da se mljetski benediktinci nisu nikad poslužili Desinim ispravama na bilo kojem sudu. Dakle, više je nego jasno da samostan sv. Marije na Mljetu g. 1177. još nije postojao. Time je odjednom riješeno i pitanje Desinih isprava: ako samostan još nije postojao 26 godina nakon njegova tobožnjeg osnutka, onda se historičaru nameće još samo jedna zadaća, naime da ispita kad su nastale falsificirane Desine isprave i tobožnja papina potvrda samostanskih posjeda. 4. Isprava o prijepisu iz 1284. g.

126 Prijepis Desinih isprava i bule Inocencija III načinio je, kako se u tekstu transumpta tvrdi, notar grada Sant Angelo Petar sa sucem Bartolom, a ovjerovila su ga svojim potpisima još dva svjedoka. Privilegije su donijeli na prijepis opat »monasterii pulsanensis« i Marko, opat »dicti monasterii sancte Marie de Melita.«

127 Svakako je za nas neobično inte126 Dvije isprave, str. 65, 69—70. 127 N. dj., str. 69. 201