ARHIVSKI VJESNIK 9. (ZAGREB, 1967.)

Strana - 243

čito je važno kod ton-filmova. Takva vrsta dokumenata često dolazi u arhive, ali se obično tretira kao filmski materijal, a ne kao specifično zvučni. Zato se njihovo čuvanje ovdje neće posebno opisivati. Magnetsko snimanje zvuka osniva se na osobini nekih feromagnetskih materijala da zadrže tzv. zaostali maghetizam u slučaju kada se ti materijali izlože djelovanju magnetskog polja. Kao osnovna tvar koja ima navedena svojstva je željezo i neki njegovi oksidi. Zbog toga se ti materijali i nazivaju feromagnetski (ferrum — željezo). Prvi opis magnetskog snimanja zvuka pojavljuje se 1887. god. tj. deset godina nakon pojave Edisonovog fonografa; istom nakon drugog svjetskog rata ušao je taj sistem u opću primjenu, a tek posljednjih desetak godina zauzeo je ono mjesto koje danas ima. Sam proces snimanja zvuka u osnovi je sličan onome kao kod gramofona ili optičko-fotografskog snimanja. Izvor zvuka nalazi se pred mikrofonom, koji mehaničke titraj e pretvara u električne. Električni titraj i se pojačavaju pomoću pojačala. Prolazeći kroz elektromagnet uređaja za snimanje, električni titraj i stvaraju magnetsko polje koje magnetizira feromagnetni materijal na vrpci, na kojoj nastaju magnetski impulsi proporcionalni jačini i karakteru zvuka. Danas se kao nosioci zvuka upotrebljavaju: žice, vrpce, ploče, valjci odnosno cilindri i folije (vidi sliku 2). Svaki od tih nosilaca ima neka posebna svojstva zbog kojih je podesniji za određenu praktičnu primjenu. Razne vrste tonskih nosača: a) vrpca, b) žica, c) ploča, d) valjak i e) folija. Žica kao nosač magnetskog zapisa ima tu prednost pred ostalim vrstama što zaprema malen volumen. Vrpca omogućuje najvišu kvalitetu snimke, a osim toga je pogodna za izrezivanje i ljepljenje, dakle za montažu. 243