ARHIVSKI VJESNIK 9. (ZAGREB, 1967.)

Strana - 232

mnogo dokumentarne građe u tu svojevrsnu statutarnu kodifikaciju, kako bi njome što bolje potkrijepio prava Kaptola

422

. Zato on donosi in extenso tekstove oko 40 isprava, naglašavajući češće da ih navodi »de verbo ad verbum«, i uz to još citira ili spominje i oko tridesetak daljnjih isprava

423

. Da li je ovaj isti autor bar donekle na sličan način koristio i navodio arhivsku građu kao historijski izvor u svom drugom djelu, kronici — koja mu se pripisuje

424

, nije poznato, jer se njen tekst nije sačuvao. Ako se ikad pronađe, bit će vrlo zanimljiva usporedba s navedene točke gledišta. I ostali navedeni autori djelomično koriste arhivsku građu, iako, po pravilu, to izričito ne navode, već samo izuzetno

425

. Vidi se to odatle što im se dio izlaganja o historijskim zbivanjima, bar za period od 13. st. nadalje, djelomično poklapa sa sačuvanim dokumentima. Kod ocjene stepena i načina korištenja građe treba, dakako, voditi računa prije svega o tome koja je građa uopće postojala u vrijeme kada je pojedini autor pisao, tj. koja je građa u to vrijeme bila sačuvana, a zatim, za koju je građu i u kojemu obimu imalac te građe dozvolio da se koristi. Treba još posebno nešto reći o radu ljetopisaca, i to na primjeru sačuvanih dubrovačkih ljetopisa. Prije svega treba naglasiti, da je očito ispravni je Medinijevo mišljenje, po kojemu je poznati dubrovački ljetopis nastao sukcesivno. Najprije njegov stariji dio u 12. st., a zatim ostali dijelovi tokom 14. i 15 st., radom niza ljetopisaca

426

. Ako je pak potkraj 14. st. Johannes de Ravenna u svojoj »Historiji Dubrovnika« obradio uglavnom samo neka pitanja savremenih mu prilika u Dubrovniku

427

, 422 Tkalčič I., Ivan arcidjakon gorički .... str. 126 i slijed. Prva redakcija ovoga »Statuta« izvršena je 1334. god., a druga, čiji nam je tekst sačuvan, izrađena je 1352—1354. god. Nazvali smo je »svojevrsnom* kodifikacijom, jer je ona dijelom svog sadržaja zaista »Knjiga statuta«, a dijelom opet kao neki »Liber privilegiorum«, odnosno zbornik dokumenata o pravima Kaptola. Tkalčić navodi (str. 128) da je ovaj »Statut« nazivan i »Album capitulare«, a pošto je bio do god. 1663. prikovan sa dva lanca u sakristiji zagrebačke prvostolne crkve (»duabus catenis in interiori sacrario acclavatus«), da su ga nazivali i »liber acclavatus«. 423 Cijeli četvrti »dio« zbornika (cap. I

—XXVIII) sadrži samo tekstove isprava in extenso. No, pored toga ima tekstova isprava uvrštenih, i kao posebne glave, među propise u prva tri »dijela« zbornika. Tako npr.: u prvom: cap. 3, 12, 21, 33, 56, 57 i 59; u drugom: cap. 2, 3 i 4, te u trećem: cap. 2 i 5. U ostalim slučajevima isprave se spominju ili djelomično navode. 424 Tkalčić I., Ivan arcidjakon gorički ..., str. 132—134. Vidi napomene J. Sidaka u EJ, sv. 4, str. 400—401. 425 Tako npr. autor iz splitske obitelji Cutheis kaže da je svoje zapise sastavio . . . »ex diversis chirographis de temporibus retroactis« .... (Rački F., Ocjena ... n, str. 48). Dubrovački pak anonimni ljetopisci spominju građu na više mjesta: v. Nodilo S., Annales .... str. 35, 57, 58, 64 i dr. 426 Medini M., n.d. str. 7 i slijed. 427 Kniewald D., Joannes Conversini de Ravenna, dubrovački notar 1384—1387 (»Glas« SAN, 229, Beograd 1957), str. 118 i slijed. Rački F., Prilozi za poviest humanizma i renaissance u Dubrovniku, Dalmaciji i Hrvatskoj (»Rad« JAZU, knj. 74, Zagreb 1885) str. 187—188 kaže, uz ostalo, za djelo Ivana Ravenjanina: . . . »O samom Dubrovniku sadržaje sliedeće crtice: opisuje položaj grada (p. 40—42), onda kako se dieli žiteljstvo (nobiles et plebs), pak se prosvjetno i društveno stanje plemstva i građanstva u kratko crta (42—46); za tim razlaže se uprava grada (48—49) i nadovezuju se primjedbe o njekih običajih; napokon sliedi: »de loci origine« i o tiranu Judi (54—59) što je jedina poviestna sadržina spisa. Sav ostali veći dio niže se oko ove prave jezgre«. Sišić F., O hrvatskoj kraljici Margareti

... , str. 15 ponavlja slično: . .. »Historiju Dubrovnika napisao je svakako još u prvo vrijeme bavljenja u Dubrovniku, ali to je u stvari tek geografski opis grada, njegovih običaja, pa društvenoga i kulturnoga stanja, tako da na historiju samu ne otpada gotovo ništa«. Teško se, dakako, složiti s ovakvim mišljenjima. Jer, svakako je i sve ono o čemu Ravenjanin piše — historija. Ako je to i samo dio historije, ali je to i važan dio historije, a nikako se ne može reći da je to: »gotovo ništa«. 232