ARHIVSKI VJESNIK 9. (ZAGREB, 1967.)
Strana - 226
sumarno je obradio stariji period, a detaljnije je razradio razdoblje od 1477—1536. god. Dok su raniji kroničari bili po pravilu glasnogovornici vladajućih, koji su cenzurirali i ispravljali njjlhova djela, Anshelm prekida tu praksu. Kad smatra potrebnim, on i kritizira politiku vlade, istupajući kao nezavisni humanist. Arhivi su mu, kao službenom kroničaru, bili otvoreni, i on ih je iskoristio temeljito. U neuporedivo većoj mjeri nego li prethodni autori, on pretpostavlja arhivsku građu knjiškim izvorima. Historijska zbivanja grada Berna skoro isključivo prikazuje na temelju arhivskih izvora 385 . Njegov sugrađanin Fricker (o. 1429—1519) također se, još ranije od Anshelma, po metodi rada bitno odvaja od tendencija staroga kroničarskog rada, stvorivši djelo izuzetne vrijednosti u švicarskoj historiografiji 15. st. 386 . Bili su to ozbiljni napori, a ujedno i počeci nove historiografije — novoga vijeka, koja je ukazivala na potrebe sve temeljitijeg korištenja arhivske građe, na način suprotan praksi starije i novije službene historiografije i autora pragmatističko-patriotske literature. Uz historiografiju treba spomenuti i jurisprudence u. Bez korištenja arhivske građe nije bio moguć rad pravnika na: valorizaciji pravnih običaja; izradi »Knjiga običaja«, statutarnih kodifikacija, zbornika pravnih propisa za određene oblasti i djelatnosti; analizi judikature, i na pisanju pravnih traktata. U cjelini uzevši, kod njih ipak pretežu knjiški izvori i službena narudžba. No, u zadnjim stoljećima srednjega vijeka, već je značajna i privatna inicijativa poticana potrebama nastave pravnih disciplina na sveučilištima i razvojem pravne literature. U odnosu na veće korištenje arhivske građe treba naglasiti djelatnost postglosatora ili komentatora, koji uz Justinijanov Corpus posvećuju pažnju i statutarnom pravu, te rad jurista kasnog srednjeg vijeka koji se bave izradom studijskih pravnih mišljenja, za službene i privatne potrebe. U ovim razmatranjima o korištenju građe kao historijskog izvora navodili smo primjere pretežno iz talijanskih zemalja i gradova. No, opisani razvoj ovog korištenja građe u osnovi je karakterističan i za ostale evropske zemlje i gradove. To smo djelomično već i naglasili. Razumljivo je, da su opći nivo njihova razvoja, mogućnosti kulturne aktivnosti, kao i talenat pisaca, utjecali na nivo i tempo razvoja historiografije i srodnog rada 387 . Kao opće — zajedničke karakteristike tog razvoja mogli bismo navesti: proširenje i učvršćenje saznanja o potrebi korištenja arhivske građe kao historijskog izvora; pojačan interes za sabiranje i Čuvanje građe u takve svrhe; postepeno širenje praktične primjene spomenutog saznanja; korištenje je uvijek uslovijeno dozvolom imaoca građe; počeci prakse da se ne koristi samo lokalna građa, već da isti pisac traga i za građom iz drugih mjesta, pa i onih izvan zemaljskih — državnih granica; postepeno nešto veća raznovrsnost historiografskih i srodnih djela za čiju se izradu koristi arhivska građa. Dakako, sve se te tendencije posvuda očituju — postepeno. Izrazitije tek kroz zadnja dva stoljeća srednjega vijeka, ponegdje tek pod sam kraj 385 Fueter E., Storia I, str. 257, 259. 386 Isto, str. 260. 387 Pregled velikog dijela tih radova vidi u: Potthast A., Wegweiser durch die Geschichtswerke des europäischen Mittelalters bis 1500. Bd. I—II (Berlin 1896). 226
