ARHIVSKI VJESNIK 9. (ZAGREB, 1967.)

Strana - 227

te epohe, a ponegdje i tek kroz 16. st. S tim u vezi treba spomenuti netačnost teze građanske historiografije, koja početke naučne historiografije stavlja tek u 16. st., poistovjetujući ih s počecima građanske historiografije. Historiografija naime nije ni nastala s građanskim društvom, niti će prestati s njime. Srednjovjekovna historiografija bila je takva kakva jest, realizirala je ono što je mogla u svom vremenu. U svojoj cjelini kakva jest, a ne samo po danas upotrebljivim »podacima«, ona je značajan instrument za razumijevanje srednjovjekovne epohe. Posebnu pažnju privlači pitanje: tko su bili korisnici građe u opisanom razdoblju? Za službenu historiografiju bile su to osobe, koje je odabirao naručilac djela. Za ostalu historiografiju bio je to uži krug osoba, određenog stepena obrazovanosti, kojima je građa bila pristupačna za vrijeme javnih funkcija koje su vršili, ili im je bila pristupačna iz privatnih izvora (obiteljski arhivi, kolekcioneri i si.), odnosno iz arhiva crkvenih ustanova. Sveukupno uzevši, bio je to još uvijek vrlo uzak krug korisnika. Treba međutim naglasiti da u svojoj cjelini baš i nije tako malena cjelokupna produkcija ove srednjovjekovne historiografije

38

*. Od načina kako je redigirana neka gradska kronika, o tome što ona sve sadržava, zavisilo je gdje će se i kako čuvati njen rukopis. Prema tome su se ponegdje, kao i u Veneciji, rukopisi čuvali tajno

589

, drugdje je zavisilo o posebnoj dozvoli mogu li se izrađivati prepisi određeine redakcije kronike, a ponegdje su određene redakcije bile izložene javnosti. Izlagalo ih se na javnom mjestu, i vezivalo lancem radi sigurnosti

890

, baš kao što se prakticiralo i s određenim primjercima Knjiga gradskih statuta

391

. Što se tiče obima i vrste korištene građe, treba napomenuti da je kod službene historiografije taj obim bio svakako manji, ali je ponekad obuhvatio i vrlo važnu građu, pogotovo kada je naručilac izrađeno djelo preuzimao i čuvao pod posebnim režimom. Neki nam autori i sami naglašavaju, kako su zapisivali samo ono »što su svojim očima vidjeli« u starim vjerodostojnim zapisima i u ispravama

392

. Mnogi od njih su zabilježili, kako je bilo velikih poteškoća za pristup građi, te kako su se morali na razne načine dovijati kako bi mogli da je ipak koriste

303

. Napomenimo još kako je svakako vrlo karakteristično, što su neki autori kronika nazvali svoja djela »arhivska kronika«

394

. U pogledu uslova rada vrijedno je zabilježiti navode bavarskog historiografa J. Aventina (1477—1534), autora poznatih »Annales Bojorum«, koji svoje napore pri arhivskom radu ovako opisuje: ... »Bila mi je to sveta dužnost. Junački sam radio, mnogo podnio, trudio se, znojio se i smrzavao, prokrstario 38» IstO. 389 Tako npr. i u Nürnbergu, Regensburgu i Augsburgu (v. Löher F., n. d. str. 120). 3» Wattenbach W., n.d. str. 523. 391 Isto. 392 Löher F., n. d. str. 117. Tako i Dr Johannes Cuspinian (1473—1529). Sačuvan je i njegov dnevnik, u kojemu, međutim, opisuje uglavnom samo svoju diplomatsku djelatnost (objavio ga je: Ankwicz H., Das Tagebuch Cuspinians, u »Mitth. d. Inst, f. österr Gesch.« Bd. XXX, 1909, str. 280—325). Vrijedno je spomenuti da je u tom dnevniku (Isto, str. 312) zabilježeno pod god. 1514. slijedeće: »Scripsit Marullus Spalatensis de institutione bene vivendi per exempla sanctorum«. Ovo pokazuje širok interes i žive veze između humanističkih pisaca iz udaljenih zemalja. 393 Löher F., n.d. str. 119. 394 Isto. Navodi se primjer iz Strassburga. 227