ARHIVSKI VJESNIK 9. (ZAGREB, 1967.)
Strana - 225
mljiv podatak iz Rima sredinom 15. st. Naime, u god. 1461—1463. upućen je bio poseban izaslanik čak u Švedsku i Norvešku da traži i sakupi tamo rukopise, koje su odnijeli — »Goti kod pljačke Rima«! 380 . Porast interesa za građu i njeno korištenje pokazuje i osjetno povećanje broja pisara — prepisivača u 15 st., koji su se obrtimice bavili prepisivanjem, udovoljavajući narudžbama sve šireg kruga interesenata 381 . Za svoja djela neki pisci traže građu ne samo u svom gradu i u svojoj zemlji, nego i izvan njenih granica. Sačuvana korespondencija pisaca i državnika humanističke epohe pruža mnoga svjedočanstva o tome. Navest ćemo kao primjer kako talijanski humanist Poggio iz Firenze traži od Janka Hunyadija iz Ugarske, sredinom 15. st., da mu ovaj pošalje izvještaje o svojim vojnama protiv Turaka, jer Poggio želi da obradi te ratove u svojim historijskim djelima 382 . Humanističko-renesansna stremljenja utjecala su na porast broja autora, koji ne rade po službenoj narudžbi svoje komune, već iz vlastite pobude, koristeći sve više i arhivsku dokumentaciju, uz knjiške izvore. U društveno-političkoj i kulturnoj klimi Firenze osobito su se očitovala takva stremljenja i odgovarajuća historiografska djelatnost. Stoga i nije slučajno što se baš u Firenzi pojavio Francesco Guicciardini (1483—1540), koji je daleko nadmašio dotadašnje historiografske radove, posebno svojim djelom »Storia d'Italia«, pa ga se smatra prvim modernim građanskim historičarom 383 . Zanimljiv je paradoks njegova života u tome, što je predlagao npr. i reformu firentinskog ustava po uzoru na mletački, ne uočavajući da u atmosferi mletačkog ustavnog sistema nisu moguća djela kakva je sam pisao. Porijeklom iz firentinskog »popolo grasso«, doktor civilnog prava, advokat i državnik, diplomat i aktivni učesnik u političkom životu Firenze i Italije, u spomenutom je djelu obradio historijska zbivanja iz razdoblja 1494—1534. god. U mnogom je pogledu ovo djelo ogroman napredak prema prethodnima, pa i onima humanističkih autora: po vlastitoj inicijativi da ga piše; po nezavisnom izboru teme i tretmanu historijske materije; po stepenu nepristranosti i lišenosti od patetike i pragmatističko-patriotskih teza. Posebno i po ozbiljnim studijskim pripremama koje je izvršio prije pisanja svog djela, a unutar kojih priprema je obilno iskoristio pristupačne mu firentinske arhive. Sačuvani su obimni njegovi ekscerpti iz arhivske građe, naročito one diplomatskog karaktera 384 . Od djela srodne kvalitete napisanih izvan Italije, spomenut ćemo radove dvojice švicarskih autora. V. Riid-Anshelm (1475—1547), nastavnik i liječnik u Bernu, veliki pristaša reformacije, po narudžbi gradskog vijeća napisao je »Kroniku grada Berna«. Po »službenim« kronikama 38 « Wattenbach W., Das Schriftwesen im Mittelalter (Leipzig 1875), str. 455. 381 Isto str. 411. Naprotiv u 14. st. bilo je češćih žalbi na mali broj i slab kvalitet prepisivača (Isto, str. 284). I Petrarka se u svoje vrijeme žalio kako ne može naći dobrog i tačnog prepisivača (Isto, str. 409—410). No, i u 15. st. zapisuju neki pisari ovakve poruke čitaocima: »Qui leget emendat, scriptorem non reprehendat«, ili: »Si erravit scriptor, debes corrigere, lector«. (Isto, str. 285). 382 Fraknoi W., Mathias Corvinus, König von Ungarn (Freiburg im Breisgau 1891), str. 291. 383 Fueter E., Guicciardini als Historiker (»Historische Zeitschrift«, dritte Folge, Bd. 4, München — Berlin 1908), str. 486—540. 384 Isto, str. 533. i{j Arhivski vjesnik 225
