ARHIVSKI VJESNIK 9. (ZAGREB, 1967.)

Strana - 224

nešto slično štampom umnožilo. Tako propisuje i jedna zakonska odredba iz sredine 16. st.: štampanje i davanje u štampu, te prodaja u drugim gradovima štampanih »knjiga, djela, proricanja, historija, pjesama, pisama ili drugih sličnih stvari«, zabranjeno je vršiti, bez redovne dozvole, pod prijetnjom određenih novčanih kazni. Posebno se prijeti i teškim šestomjesečnim zatvorom onima, koji bi prodavali »historije, ili druge slične štampane stvari bez dozvole«

374

. Razlozi ovim strogim mjerama i prema historiografskom radu su, pored općih motiva cenzure, ne samo u tome da se preduhitre historijske interpretacije neprilične interesima Sinjorije, nego svakako i u tome što su autori koristili određenu državnu dokumentacju i arhivsku građu. Određena mjera opreza bila je ovdje neizbježna, jer su kronike, a posebno i »Dnevnici« M. Sanuda mlađega, obrađivali nove i najnovije događaje, koristeći i najnoviju građu. No mletački je zakonodavac daleko prešao tu mjeru, u apsolutnom je smislu generalizirao, podvrgavši uz to svojoj diskrecionoj ocjeni i konačne rezultate korištenja građe. Primjer Venecije nije bio opće pravilo, iako se neki elementi srodnog režima, u izvjesnoj mjeri i kroz neka razdoblja, očituju u mnogim komunama. Prije svega treba naglasiti, da se neki pisci gradskih kronika iz 12—13. st. ponekad već služe i arhivskom građom, spominjući ili reproducirajući poneki dokument. Ako to i nije šira praksa, ipak se ona javlja

375

. Humanizam i renesansa dali su dosta poticaja za intenzivnije korištenje. Iako se okreću periodu antike, dali su podstreka gradskoj i srodnoj historiografiji srednjovjekovnog perioda, kako se to npr. očituje u velikom nizu autora i njihovim radovima

376

, a za koje se već u znatnoj mjeri koristi i arhivska građa

377

. Interes za građu i za njeno sabiranje u porastu je, svakako, bar dijelom, i radi njenog korištenja u literarne i historiografske svrhe. Karakterističan je npr. podatak iz Siene 15. st. gdje su »eruditi i kolekcioneri« prisvojili mnogo važne građe iz općinskog arhiva

378

. I oni propisi raznih komuna iz 15—16. st., koje smo ranije citirali, a kojima se naređuje građanima da vrate općinskim kancelarijama spise općinske provenijencije što se kod njih nalaze, očito su, bar djelomično, uzrokovani sakupljačkim sklonostima kao i u Sieni. Gradski kancelari u sve većem broju komuna bivaju angažirani i u svojstvu gradskih historiografa

379

. Postaje to »zahtjev vremena« i pitanje ugleda komune. I u tom svojstvu kancelari više brige posvećuju boljem čuvanju građe, a i sakupljanju građe koja se sticajem prilika našla izvan »općinskog arhiva«. Odakle sve i kakvu građu se nastojalo prikupiti, odnosno pronaći i integrirati njenoj organskoj cjelini, pokazuje i zani374 Statuta Veneta . . ., Décréta, str. 57—58 . . . »De piu si fa saper che non sia alcuno, ch'ardisca štampar ne far štampar, ne altrove štampati vender in questa città libri, opera, pronostici, historié, canzoni, lettere, o de altri simil cose, senza la licentia ordinarna« .... »Quelli veramente, che vendessero historié, o altre cose štampate senza licenza« . . . 375 Casanova E., n.d. str. 354. 376 Isto, str. 355. 377 Od brojnih primjera spomenimo ovdje historičare grada Milana: B. Ćori ja (1459—1519) i Calchija (1462—O. 1507—1516). 378 Archivio di Stato di Siena. Guida-lnventario . . . vol. I, str. 180. 379 Casanova E., n.d. str. 355. 224