ARHIVSKI VJESNIK 9. (ZAGREB, 1967.)

Strana - 223

privilegiranog položaja komune prema okolnim teritorijima, te isto takvo porijeklo svog privilegiranog položaja unutar komune prema drugim društvenim slojevima; posjedovanje dijelova vangradskog teritorija od što starijih vremena, ili čak ab immemorabili; valjan posjed drugih teritorija i »fidelitas« njihovih stanovnika; faktičke i pravne naslove za razna druga ovlaštenja i privilegije, i si. Uporedo s tekućom, službenom i privatnom, praksom da se mnogi od tih ciljeva i želja nastoje ponekad potkrijepiti i lažnim ispravama

371

, u gradskim se kronikama i ljetopisima literarno variraju često isti ciljevi i želje. Sve te tendencije nisu dakako uvijek tako očite ni jasne, pogotovo kada su isprepletene tolikim legendama i pričama, ili začinjene svakovrsnim detaljima, prepisanim odlomcim iz starijih zapisa, te općim shvatanjima svoga vremena, vjerovanjima, tradicijama i običajima. Jer, nisu samo spomenute tendencije davale poticaja ovom literarnom radu. Ne manju ulogu imali su pri tome: » honor civitatis«, »amor patriae«, te »consuetudo« i »usus civitatis« u širem smislu, i sve ono što se željelo naglasiti kao privrženost svojoj zajednici (»universitas hominum nostre civitatis«) i kao razliku ili prednost prema drugim komunama. Što je vlast gradskog patricijata bivala čvršća i ekskluzivnija, to je službena inicijativa za pisanje gradskih kronika bila određenija i organiziranija. Klasičan je primjer Venecija. I suviše je bilo osjetljivih pitanja politike i postupaka mletačke Sinjorije, u unutarnjim i vanjskopolitičkim poslovima, a da bi pismeno bilježenje, i slavnih i onih drugih zbivanja, ona prepustila slobodnom nahođenju svojih građana, pa makar to bili i članovi vladajućeg patricijata. Razmjerno je znatan broj mletačkih kroničara u razdoblju od 13. do 16. stoljeća. Ističu se: Marin Sanudo il vecchio-detto Torsello, Martino da Canale, Pietro Giustinian, čuveni Andrea Dandolo, Giacomo Caroldo, Nicolo Trevisan, Lorenzo de Monaris, Domenico Malipiero, Pietro Delfino, Marcantonio Coccio-Sabellico i dr., te na kraju, na prelazu iz 15. u 16. st., poznati Marin Sanudo il giovane, te slavni humanist Pietro Bembo. Po svom položaju bili su to pretežno važni državni funkcioneri. Njihov je kroničarski rad dozvoljavala mletačka vlada, i poticala ga, i nadzirala, a za kasniji period spomenutog razdoblja sačuvani su podaci i o direktnom imenovanju službenih državnih kroničara-historiografa mletačke države

372

. Već po svom položaju saznavali su oni detalje o tekućim zbivanjma, a za ona prošla bila im je pristupna državna arhivska građa, no očito ne sva takva građa, jer nalazimo posebne odredbe mletačkih vlasti, kojima se odobrava pojedincima korištenje baš određene građe

373

. I napisane kroničarske tekstove nadziru i cenzuriraju državni organi, čuvajući ih, po pravilu, kod sebe. Od kraja srednjeg vijeka sve je veća briga tih organa, da se bez njihove dozvole ne bi 371 Bloch M., Feudalno društvo (Zagreb 1958), str. 117 prikazuje tradicije i raširenost upotrebe lažne dokumentacije. 372 Molmenti P. G., La storia di Venezia nella vita privata (Torino 1880), str. 184. O velikoj i sistematskoj brizi mletačke vlade oko službene historiografije, te o radu važnijih humanističkih historiografa u Veneciji i: Fueter E., n.d. str. 34—44. 373 Nani Mocenigo F., Fonti storiche veneziane (L'Ateneo Veneto«, a. XXVI, vol. I fasc. I, Venezia 1903). str. 45. O dozvoli koju je mletačko Vijeće desetorice dalo P. Bembu za korištenje arhiva vidi: »Nuovo Archivio Veneto«, N. S. vol. IX, str. 335. 223