ARHIVSKI VJESNIK 9. (ZAGREB, 1967.)

Strana - 151

pisane dokumentacije

45

. Kako je ta vijest po svemu sudeći tačna, teško je danas dati baš sasvim detaljnu sliku stepena razvoja dubrovačke kancelarije i notarijata u to vrijeme. Nekih specifikacija građe ili izričitih ograničenja, u vezi njenog korištenja u službene svrhe, kroz XIII st. ne nalazimo u sačuvanim dubrovačkim izvorima, a očito takvih ograničenja nije ni bilo, jer bi im se našlo bar nekog traga u kasnijim izvorima koji su sačuvani. Da su faktički postojala neka ograničenja za ove vidove korištenja, ona bi sigurno našla svoje mjesto i u spomenutoj Knjizi statuta grada Dubrovnika iz 1272. god. Smatramo, da se to može sa sigurnošću tvrditi, pogotovo kada se uzme u ozbir da je dubrovačka statutarna kodifikacija jedna od najpotpunijih i naj sistematični jih među statutima srednjovjekovnih gradova i općina na našoj obali. No, da je faktički postojao, ma i nepisani, red o tome tko i za koje službene svrhe može koristiti, najvažniju građu pohranjenu »ad reliquias«, o tome jedva može biti sumnje. Ni kroz XIV st, pa sve tamo do 1428. god. vlasti dubrovačke općine — republike ne donose značajnijih i cjelovitijih propisa o uređenju svoje kancelarije i notarijata, s gledišta službenih potreba i korištenja u službene svrhe. Ono što se regulira u značajnijem obimu to su usluge kancelarije i notarijata privatnim strankama. Ipak od odredaba go vezanih sa službenim potrebama, pa potom i s korištenjem u službene svrhe, treba bar ukratko spomenuti: — god. 1333. propisano je da se moraju u posebne pergamentske kvaderne upisati sve odredbe što su donesene za novostečeni teritorij na poluotoku Pelješcu, a isto tako, opet u posebne pergamentske kvaderne, i sve diobe zemlje izvršene na tom teritoriju. Za te diobe zemlje se posebno kaže da se moraju zapisati »in carta publica, autentica et notata notis«, te da se mora tako formirati »unum castaticum«. Ovaj se mora pohraniti u nekom udaljenom mjestu kako ne bi dolazilo do parnica između dubrovačke vlastele, a svatko tko želi vidjeti zapis o svom dijelu zemlje i svoja prava, da može to jasno vidjeti »in dictis quaternis«*

6

. — god. 1408. propisano je da prokuratori samostana moraju imati »in locis« (tj. na licu mjesta) jednu škrinju s tri ključa, od kojih dva drže spomenuti prokuratori, a treći je namijenjen samostanu

47

. Očito su se u ovakvim škrinjama držali spisi samostana i dakako spisi samih prokuratora, koji su nadzirali naročito imovinsko-pravno poslovanje samostana. — god. 1363. određeno je imenovanje trojice javnih funkcionera za »registriranje oporuka«

48

. 45 Nodilo Ni, Prvi ljetopisci

..., str. 123. 46 Solovjev A., Liber omnium reformationum civitatis Ragusii (Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda, III odjeljenje, knj. VI, Beograd 1936), str. 148, pag. XXVII, cap. VII »De partibus et ordinibus tarn Stagni quam Punte scribendis«. 47 Isto, str. 182. Opća kontrola, koju je država vršila nad radom samostana preko spomenutih prokuratora, a posebno kontrola nad imovinsko-pravnim odnosima, predstavljali su važne službene interese, koji su dakako tražili i korištenje odnosne dokumentacije i u službene svrhe. 48 Liber legum Reipublicae Rhacusinae, dictus Viridis. Rkp. primjerak u Arhivu JAZU u Zagrebu, pod sign. IV c 76, cap. XXVII. U zakonskom tekstu se kaže da se spomenuti funkcioneri imenuju »ad registrandum«, no praktički je to značilo da ih prepisuju, unoseći tekst u seriju »Testamenta« dubrov. kancelarije. Zato i F. GunduHć, u 16. st., u svojim sumarijima ispravno kaže »transcribant«. Samo registriranje je imalo za cilj, da se osiguraju i određeni državni prihodi što su proizlazili iz oporuka i njihovog izvršenja, pa je odatle jasno zašto se ova građa koristila i u službene svrhe. 151