ARHIVSKI VJESNIK 6. (ZAGREB, 1963.)

Strana - 298

prema djelovanju plijesni (na pr. novinski papir), ali je zato njena mehanička čvrstoća manja. Neki derivati celuloze kao acetil-celuloza (acetatna celuloza) mnogo je otpornija prema djelovanju plijesni nego nitro-celuloza. Derivati celuloze topivi u vodi na pr. karboksimetüceluloza (koja se može upotrebiti kao ljepilo) ne mogu se smatrati biološki postojanim, iako su nešto postojaniji nego sama celuloza. Biološka postojanost sintetičkih polimera (plastičnih masa) ovisi o njihovom sastavu i dodacima. Neki od sintetičkih polimera nisu uopće biološki postojani, neki su vrlo postojani. Razni dodaci (plastifikatori, stabilizatori) mogu smanjiti ili povećati njihovu biološku postojanost. O svemu tome postoji vrlo opširna literatura, koju autor nastoji što detaljnije prikazati. Međutim svi ti literaturni podaci odnose se uglavnom na ispitivanja provedena za potrebe industrije. Na temelju tih podataka moglo se zaključiti da su prema djelovanju plijesni naj otporniji: polistirol, polietilen, polivinilklorid, polietilentereftalat i poliamidi. Najmanje otporni su nitroceluloza, polivinilacetat i melamin-formaldehidne smole. Od celuloznih derivata naj otporniji su acetil-, cianoetil- i fosforni derivati. Kod izbora sintetičkih polimera — plastičnih masa — koje će se upotrijebiti kod restauriranja dokumenata, mora se osim postojanosti prema pli jesnima uzimati u obzir i druge njihove osobine kao što je postojanost prema svjetlu, mogućnost oštećivanja papira i dr. Biološka stabilnost plastičnih masa nanesenih na celulozni materijal ovisi i o kemijskoj i mehaničkoj jednoličnosti folije, kao i o osobinama materijala na koji se nanose. Pošto se u SSSR-u do sada nije vršilo sistematsko provjeravanje postojanosti prema plijesnima sintetičkih materijala koji se upotrebljavaju kod restauriranja, autor je proveo takva ispitivanja, upotrebljavajući pri tome materijale koji se proizvode u SSSR. Ispitivani su slijedeći materijali: polietilen, polietilentereftalat sa slojem ljepila i celulozni butirat (svi u folijama). Ostali polimeri u vidu otopine nanošeni su na tanki list papira od bijeljene sufatne celuloze (sušenjem, oni su na papiru stvorili homogenu prevlaku). Ispitivani su: 5%-tna otopina natrijeve soli karboksimetilceluloze u vodi, isto uz dodatak 5% glicerina, 5%-tna otopina polivinil-alkohola u vodi, isto uz dodatak 5% glicerina, 26.3%-tna otopina metilolpoliamida u etilnom alkoholu, 5%-tna otopina etilceluloze u benzenu, 5%-tna otopina floroplasta u acetonu, isto uz dodatak 1,5% dibutilftalata, 8%-tna otopina polivinilbutirala u etilnom alkoholu, isto uz dodatak 2,5% dibutilftalata, 10%-tna otopina diacetilceluloze u acetonu, isto uz dodatak 2,85% dibutilftalata, polivinilacetatna emulzija plastificirana sa dibutilftalatom, novinski papir od 75% drvenjače i 25% nebijeljene sulfatne celuloze, papir za restauriranje od 100% bijeljene sulfatne celuloze i filter papir od 100% pamučnih vlakana. Na sve navedene materijale nanošeno je (pojedinačno) 16 vrsta plijesni koje se najčešće susreću na papiru. Sumirajući rezultate ispitivanja pokazalo se slijedeće: Na svim ispitivanim uzorcima razvijale su se plijesni. Naj otporniji prema djelovanju plijesni bili su polietilen, polietilentereftalat i celulozni acetobutirat. Plijesni su se najbolje razvijale na svim uzorcima papira, kao i na onim uzorcima papira koji su bili premazani polimerima topivim u vodi. Između njih, po postojanosti, bili su uzorci premazani polimerima topivim u organskim otapalima (aceton, etilni alkohol, benzen). Dodatak glicerina smanjuje otpornost prema plijesnima, a dibutilftalat povećava, ali ne jednako u svim slučajevima. Različite vrste plijesni djeluju različito na iste uzorke. Rezultati ovih ispitivanja mogu vrlo korisno poslužiti kao orijentacija kod izbora postupka i materijala koji će se upotrijebiti kod restauriranja. U drugom dijelu ovog rada u kojem se obrađuje pitanje djelovanja sumpornog dioksida, svjetla i termičkog umjetnog starenja, daje se kao i u prvom dijelu, prvo literaturni pregled, a zatim se prikazuju rezultati eksperimentalnih ispitivanja. Još krajem prošlog stoljeća postavilo se u Engleskoj pitanje o djelovanju sumpornog dioksida na papir, kada se primjetilo da je trajnost papira u industrijskim centrima znatno smanjena. I u SSSR-u je već dosta davno primijećena slična pojava. Naime analizirana su dva primjerka istog časopisa od kojih se jedan čuvao u Lenjingradu a drugi u Permu. Lenjingradski primje298