ARHIVSKI VJESNIK 6. (ZAGREB, 1963.)
Strana - 296
papir nije dovoljno stabilan. Autor ovog članka D. M. Fl jate navodi rezultate ispitivanja ovog papira kao elektroizolacionog materijala, koji se upotrebljava u velikoj količini u elektroindustriji. Prema tim podacima postojanost i termostabilnost ovog papira izrađenog od nebijeljene sulfatne celuloze nije manja od onog izrađenog od sitnomljevenih lanenih i pamučnih krpa. Izuzetak čini papir izrađen od dugovlaknastog pamučnog prediva. Na kraju autor izvodi zaključak da papir od nebijeljene sulfatne celuloze može u nekim slučajevima biti vrlo dobar i za potrebe restauriranja. Restaurator bi trebao kod svog praktičnog rada imati pred sobom razne vrste papira i u svakom pojedinom slučaju izabrati onu vrstu koja je najpogodnija za restauriranje nekog konkretnog objekta. U nastavku zbornika ima nekoliko vrlo interesantnih članaka koji prikazuju rezultate praktičnog rada u LKRD. Prvi od njih je članak Z. A. Zaguljaeve: Instrukcija po šuške i obezzaraživaniju knig i dokumentov tokami vysokoj castoty, (str. 77-81, 2 si.), (Instrukcije za sušenje i dezinfekciju knjiga i dokumenata pomoću visokofrekventnih struja). To je ustvari nastavak serije članaka iz prethodnog zbornika, a kao što se vidi i iz naslova daje instrukcije kako treba provoditi sam postupak dezinfekcije knjiga i dokumenata pomoću visokofrekventnih struja. Slijedi nekoliko članaka T. M. Subbotine. U prvom od njih: Metod ukreplenija dokumentov posredstvom rasščeplenija, (str. 82-84, 2 lit. cit.), (Metoda učvršćivanja dokumenata rascjepljivanjem). Autor opisuje detaljno mogućnost cijepanja dokumenata na dvoje. Ta se metoda upotrebljava u slučaju kada na pr. na nekoj izložbi želimo izložiti istovremeno i lice i naličje nekog dokumenta ili ako se dokument želi učvrstiti* iznutra. To je međutim vrlo osjetljiv posao koji mogu izvoditi samo osobe sa velikim iskustvom u takvom načinu postupanja sa dokumentom. U članku Otpressovka bumaznyh dokumentov pri ih restavracii, (str. 85-88), (Prešanje dokumenata na papiru kod restauriranja), vrlo se detaljno opisuje kako se dokumenti trebaju prešati u toku i nakon restauriranja, da bi se dobili što bolji rezultati. Posebno je interesantan članak: Tehnika restavracii pergamena, (str. 89-91, 1 si. 2 lit. cit.), (Tehnika restauriranja pergamena), u kojem se opisuje način omekšavanja skrutnutih i slijepljenih pergamena pomoću 10°/o-tne otopine mokraćevine i lanolinske emulzije. Kao direktni nastavak ovog članka je prikaz istog autora: Restavracija francuskoj rukopisi XIII —XIV. vv. (str. 92-98, 3 si.), (Restauriranje francuskog rukopisa 13—14. st.), u kojem se vrlo detaljno opisuje tok restauriranja spomenutog rukopisa metodom koja je opisana u prethodnom članku. T. Ribkin NEIZVESTNYJ PAMJATNIK KNIŽNOGO ISKUSSTVA. Moskva-Lenjigrad 1963, 96 str. Izdanje AN SSSR Laboratorij za konzerviranje i restauriranje dokumenata. Ova knjiga prilično je neobično izdanje za ustanovu kao što je Laboratorij za konzerviranje i restauriranje dokumenata, čiji je osnovni zadatak restauriranje dokumenata i ispitivanje metoda restauriranja i konzerviranja rukopisa i knjiga. U muzeju tog laboratorija već se dulje vremena nalazila knjiga na pergameni, kao eksponat i primjer osobito teško oštećenog rukopisa. Knjiga je u stvari predstavljala potpuno slijepljeni monolitni blok, za koji se smatralo da ga je potpuno nemoguće rastaviti na pojedine listove. Pregledom prve i jedino pristupačne strane tog rukopisa učinilo se da bi to mogao biti vrlo interesantan francuski rukopis iz 13 st. Zbog toga je Naučni savjet Laboratorija odlučio da se pokuša razdvajanje listova tog rukopisa, kako bi se ustanovio njegov sadržaj, vrijednost i porijeklo. Rad na razdvajanju listova rukopisa trajao je preko godinu dana, a uspjelo je razdvojiti 134 lista. Ispitivanjem sadržaja razdvojene knjige pokazalo se da je to francuski legendarij iz samog kraja 13. st., bogato iluminiran i koji do sada nije opisan u literaturi. Zbog toga on predstavlja neocjenjivu vrijednost. Upravo ta činjenica potakla je suradnike LKRD da objave ovu knjigu. 296