ARHIVSKI VJESNIK 4-5. (ZAGREB, 1962.)

Strana - 356

sljednjih šest godina, tj. od 1956. do 1961. prilikom naučno istraživalačkog rada uzgred provjeravano. Tako su pregledane dosada sve turske isprave I grupe, tj. Acta turcarum pod A, B, C, D i JE; zatim III grupe, tj. svežanj »Nesređenih i nepopisanih turskih listina oduvijek u arhivu dubrovačkom«; onda V grupa dokumenata, koji su povraćeni iz Beča tek 1948. godine; VI grupa »Turske listine, koje su preuzete 1941. godine iz današnje Naučne biblioteke u Dubrovniku« te VII grupa turskih akata koji su vraćeni 1953. godine iz zadarskog arhiva. Od II grupe, koja je po broju dokumenata skoro jednaka sa I grupom, pregledan je već dobar dio tj. od br. 1 do 2.550, dok IV grupa, tj. turski dokumenti koji su 1946. godine po drugi put vraćeni iz Beča i kojih imade preko 1000 komada, još nije pregledana. Pritom su se ispoljile veoma neznatne razlike, i to najviše zbog toga, što se tu i tamo unutar kojeg turskog dokumenta našao još koji uloženi bez svoga posebnog broja ili je koji hrvatski odnosno talijanski prijevod uzet i pobrojen kao turska isprava. Prema tome gornji zbrojevi nisu baš navlas tačni, ah je već sada izvjesno da će, pošto budu svi fascikuli revidirani, eventualne razlike ili pomjeranja biti minimalna. Svrha moga dugogodišnjeg rada na turskim aktima Državnog arhiva, koji se još i dalje nastavlja, u prvom je redu da u kraćim ili dužim izvodima pa često i potpunim prijepisom pribilježini sve turske listine koje su u vezi s trgovinom i produkcijom soli

1

, a u drugom redu i one koji po svome sadržaju imaju osobitu historijsku vrijednost. Ostavljajući obradu tih dokumenata za kasnije, smatram potrebnim da se pri kraju svog izvještaja, makar i s velikim zakašnjenjem, osvrnem na veoma uspjelu izložbu historijskih dokumenata dubrovačkog Državnog arhiva, održanu za vrijeme turističke sezone 1956. godine u lijevoj prostoriji prizemlja palače Sponza, u kojoj zgradi se nalazi i sam Arhiv. Izloženo je bilo u svemu 95 raznovrsnih dokumenata iz perioda druge polovine XI pa sve do prvog desetljeća XIX vijeka (do pada Dubrovačke Republike), među kojima je bilo nekoliko turskih i arapskih isprava. Najstariji od eksponata turskih dokumenata je ferman (povelja) sultana Mehmeda Osvajača od 8. XI — 7. XII 1458. (mjeseca muharrema 8b3

n

), kojim se Dubrovčanima priznaje uplata danka od. 1.500 dukata. Izložen je i ferman istoga sultana iz godine 1471, na grčkom jeziku s turskom tugrom, koji predstavlja tjeralicu "za jednim dužnikom turske blagajne. Zauim dolazi ierman sa tugrom Bajezida II iz godine 1482. na talijanskom jeziKu s iatinskom intekstacijom, kojim se traži od dubrovačke vlade da javi ako što zna o njegovu odbjeglom bratu Džemu

11

) i da mu ne dopusti dolazak na svoj teritorij, te ako bi ipak došao, da ga dubrovačka vlada uhvati. Vjerojatno zbog svoje kićenosti i neobične veličine izloženi su i fermani Murata III iz g. Iö75. te Mehmeda III iz g. 1597. Prvi je dugačak 1.53 m, a drugi čak 2 m i 11 cm. Od arapskih malobrojnih isprava dubrovačkog 11) Kada se zna da je D2EM-SULTAN, nakon svog konačnog poraza u bitkama za prijestolje sa svojim bratom sultanom Bajeziaom 11, upravo te godine (točnije 15. VII 1482) iz zapadne Anatolije pobjegao u tada još nepoznato utočište na Kodosu po prethodnom dogovoru sa starješinom Ivanovskih vitezova, onda je lakše shvatiti ovo Bajezidovo traženje kod Dubrovčana. Pobliže o Džemu u »Islam Ansiklopedisi« s. v. »CEM« (knj. III, str. 69-81). — 356 —