ARHIVSKI VJESNIK 4-5. (ZAGREB, 1962.)

Strana - 81

Vi aavedoste — ja se tješim da su ono najkrupniji — mora sc upravo svakomu zgroziti. Ja bih najvolio — ako što luda reknem, oprostite — da se ne mora upravo nijedna riječ nova izmišljati, ja si mislim da biste Vi pravnici . imali bi tek regulatori narodnjega pravnoga života, te ne prijetiti narodu kaznama za grijehe kojih i ne zna. Dakako, ja vidim, da od toga ne može ništa da bude, zato što nijesmo sami u svijetu, što nas drugi susjedi potiskuju naprijed i kud hoćemo i kud nećemo. Ipak mi je vrlo ugodio onaj Vaš dokaz da i Nijemci u posljednje vrijeme vole biti razumljivi nego li kratki, gdje se ne može oboje. Kada ja slušam tužbu protiv našega jezika, da ne može ovoga ili onoga izreći kako bi tobože trebalo, svagda mi pada na um ona ovca, kojoj je bilo njeno runo preteško! Meni nije još nigda zadavao neprilika jezik, kada sam god razumio stvar, koju htjedoh izreći — ali je istina, da sam bio u neprilici za riječ, kada god nijesam valjano »ispekao« onoga što htjedoh reći. Ja bih volio biti siromašniji za nekoliko »visokih misli«, nego da ih ne umijem izreći razumljivo. I opet kad uščitate kako nam mnogi osobito od Vaše nauke zlostavljaju jezik — ne znate odmah koga biste jače žalili: bi li one »visoke misli« što ne upadoše u spretnije glave ili onu »posudu«, što se toliko izmučila preteškom za nju sadržinom. Meni je ovaj čas na misli 36 knjiga »Rada«, koje Vam sadržinu s te strane preporučam blagotnu »vnimaniju«. Sada prelazim na Vaše pismo — a Vi dopustite dvije tri riječi. Ja se zaustavljam najprije na tačci 8-oj, gdje Vi govorite o novo kovanijem riječima. Mislim, da sam shvatio što ćete da reče te kake treba da budu novo kovane riječi. Takve, kažete, da ih i narod ne bi skovao drugoj ačije. Na to mi je primijetiti: da najprije ja ne znam, tko se razumijeva pod narodom. Ja se bojim, da Vi izaberete 10 ljudi iz naroda — uzmimo najčišći kraj našega naroda, gdje najjače ključa narodni jezik — jednu te istu njemu nepoznatu stvar prozvaće svatko od one desetorice drugoj ačije. Ja kao filolog moći ću reći, koja od onijeh 10 riječi nije dobro sagrađena prema zakonima jezika (ako koja zbilja nije, što se može dogoditi, jer ja ne držim ni naroda in abstracto ili in concreto nepogriješivim), ali od desetak jednako dobro 6agradjenijeh, koja je bolja, koja li vještije sagrađena, toga ja filološkim znanjem nijesam vrstan presuditi. To će reći, filologija umije tek vanjski oblik riječi podvrgavati svojoj kontroli, ali zakona o nutarnjem obliku (innere Sprachform, kako Humboldt veli) mi nemamo. To i čini kovanje riječi toli mučnim. Tomu se hoće sila divinacije, koja nije van rijetkima dana. Kovač riječi treba isto tako, po mojemu uvjerenju, da se rodio, kao pjesnik. Na tisuću ljudi ja bih rekao da će se i u narodu jedva jedan individuum naći, koji će umjeti što valjana skovati. Po što se od Vas ne može tražiti, da po narodu zaredate od kuće do * kuće, da upravo od glave do glave, pa da odabirete lica vješta .kovanju, da od njih načinite nekakav kao areopag — a po čemu biste i razaznavali tko je od njih vješt kovanju, nemajući pod rukama nikakovijeh dokaza njihove vještine — s toga ja mislim, da biste Vi vlastni bili da »narod« ili »ljude iz naroda« zamijenite poznatim današnjim vještacima na peru u našoj književnosti. Tek ja bih Vas zaklinjao, da se ne ograničujete a) filolozima b) juristima. Da oba ova razreda ostavite za početak sasma u reservi.

. Već radije birajte »dobre ljude« iz reda naših narodnih pisaca i pjesnika, koji su Vam jezikom svojim omiljeli. Kad biste trebali da saznadete o tome moje mnijenje, ja ću Vam drage volje predložiti kakav desetak »dobrih ljudi«. — 81—