ARHIVSKI VJESNIK 4-5. (ZAGREB, 1962.)

Strana - 67

Moja žena lijepo Vas pozdravlja te se skupa sa mnom izruča u Vaše mnogocjenjeno prijateljstvo. Isto Vag se tako sjećaju gg. Kunicin, Sabinjin i Voljski. Bilješke: s*) O pozivu u Zagreb i Jagićevom neprihvaćanju poziva pisano je dosta u ondašnjoj našoj štampi. Sam Jagić u dilemi Berlin — Zagreb odlučio se za Berlin. (Vidi »Spomeni« I, str. 230-250). Pitanje »zašto se Jagić nije povratio u domovinu« ostalo je trajno živo, pa je o tome dosta i pisano. (Vidi Stjepan Ivšić, Vijenac 6, 1924. Josip Hamm, o. c, str. 100-102). «i) Makušev Vikentij Vasiljevič, ruski slavist, kao tajnik ruskog poslanstva u Dubrovniku proučava građu iz dubrovačkog Arhiva. 67. Odesa . . . 1874. Odlučio je da prihvati poziv iz Berlina, odakle želi da po naučnoj liniji i dalje služi Rusiji. Doznao sam preko Seiivanova, da ste u Peterburgu. To probudi odmah u meni sve uspomene lijepijeh dana koje ja proživjeh ondje u društvu našijeh prijatelja Katalinića i Vojvodića. Gdje su oni sada? i kako im ide? bijaše naravska misao, koja se rodi i porodi želju napisati Vam ovo nekoliko riječi. Ako ih vidite, ako se s njima sastajete, da ih lijepo pozdravite u ime svi jeh nas pak da nam ne propuste javiti o njima i o sebi, što radite u Peterburgu i kad ćete Vi opet u Crnu Goru? Što li smisliste poslije dovršene slavne i trudne svoje zadaće? Ja također smislih svoju, t. j. da ostavim Odesu i da prijedjem medju Nijemce. Volio bih ostati medju svojima tj. u Rusiji; ali Odesa nije Rusija već kraljevstvo evrejsko i arenda takovih »duraka« kao Leontovič. Što Vam ta luda sve radi, kako ponizuje sebe i svijeh nas, o tome ne da se pisati. Ja samo kažem, da je za poštena čovjeka, koji ne ljubi svadjati se, a opet ne može ćutati, sadanje stanje stvari našega universiteta »nevvnosimo«. Osim svijeh drugijeh nevolja, preoteše jestestvenici tako mah, da se mi drugi ne smijemo ni maknuti. Oni si jednako popunjuju mjesta, izabiru ordinarne, extraordinarne, svrhštetne ex profesore, a nama odbiše čak komandirovku, koju iskasmo za Kočubinskoga. Na Vašem je fakultetu nekakva nova kreatura bez karaktera — Citovič i time je broj ljudi a la Leontovič i Bogdanovski još za jednoga narastao. Svemu tomu znam, da ćete se i Vi ukloniti, a bogami hoćeš, nećeš uklanjam se i ja. Meni će u Berlinu dati 3.100 talira plate, dakle za 300 rubalja više no što imam ovdje. Ondje je još jeftinije, no ovdje, a »okružajuščaja sreda« bit će ipak ondje druga, no što su ovdje smušenjaci mojega fakulteta. Već govor ih 0 tome i popečitelju, koji dakako sladak riječima i basta. Ne znadoh, što i mene zapade strašna odlika — orden sv. Anne II. step. — jednako s jednim od najljenijih naših profesora! I tako, ako mene i veže ljubav i simpatija k Rusiji kojoj hoću da služim interesima naučnim i iz Berlina, ne mogu ipak Odese identificirati s Rusijom 1 nemogu ne predpostaviti universiteta berlinskoga odeskom. — 67 —