ARHIVSKI VJESNIK 4-5. (ZAGREB, 1962.)

Strana - 68

Ja Vam sve to pišem za to, što bih želio, da nadjem u Vama zaštitnika, ako se zametne o tome riječ gdjegod u Peterburgu. Valjda će doskora i popečitelj o tome oficijalno izvjestiti g. ministra. Moja služba teći će ovdje do konca akad. godine, a pod jesen ili možda već ljetom preseliti ćemo se u Berlin. Gdje ćemo se vidjeti? Još jednoć moleći Vas da lijepo pozdravite-g. Katalinića i Vojvodića ako ih vidite, za tjem moje »počtenie« Jakobu Karloviču Grotu i Izmailu Ivanoviču Sreznjevskom kao i Vladimiru Ivanoviču Lamanskomu. y Moji i ja zajedno izručamo se Vašemu mnogo cijenjenomu prijateljstvu te Vas molimo za glasak od sebe. 68. Berlin 22. XI 1874. Jagić u Berlinu, zavidi Bogišiću koji je u Parizu, kritizira Nijemce, čezne za Rusijom, raspravlja o terminu »Stanak« Već sam se bio i ljutio na Vas, što mi ne javljate ni gdje ste ni kako ste. Moja žena pripovjedaše mi istina, da ste čak njoj u Zagrebu i Sv. Šimunu učinili »sjurpriz« svojom posjetom — na čemu se i ja Vama lijepo zahvaljujem. Poslije čitah u novinama Vaš pozdrav Zagrebčanima iz Biograda — ali kuda krenuste dalje odanle, ne bijaše mi poznato. A baš nije tomu davno što me Selivanov pitao za Vaš adres. Reče mi da ima za Vas pismo iz Kotora. Što ste u Parizu, upravo Vam zavidim, ne radi djačkih uspomena

62 — od svojih nekošnjih kolegica — studentaka mislim da nećete više doći u napast, a s njihovom mlagjom Inkrescencijom želim Vam mnogo zabave. — Ali Vam zavidim, što ste u srcu francuskoga naroda, kuda Već odavno i mene želja vuče. A dok ste Vi tamo, ja evo ovdje u tom odvratiteljnom središtu, u toj kasarni, ođvratiteljno nadutoga njemačkoga naroda došao sam da milostinju prosim za skromnu našu slovinsku nauku, koje njihova nepogrješivost neće da prizna. Ja sam Vam ovdje kao bijela vrana meg ju gavranima — ein interessantes Individuum za njihova »nabljudenija« — i dalje ništa. Na predavanjima nema nijedan Nijemac, sve sami Poljaci, a koliko je muke s njima, možete si misliti. Cim rečeš riječ pohvale o ruskom jeziku i literaturi, već im rastu dugi nosovi. Što ću im ja — ako im nije pravo, mogu izostati. I onako staroslovensku gramatiku slušaju tek dva, a publicum 5, 6. Privatissimum spremam se čitati — ruski jezik, jer se oglašiše i moliše me 3-4: jedan Nijemac (Kipertov sin), jedan Italijanac, jedan Hindu i još netko! To će sć još manje dopasti Poljacima, a budale da hoće da i oni prionu uz ruski pak da viribus unitis udarimo po Švabi! Eto gle, kako smijem to govoriti, dok sam »ein treuer Diener sn. königl. Majestät«! Nemojte me, molim Vas, izdati; ali ja sve mislim, da će doći vrijeme gdje ćete Vi i po drugiput »hlopotaf o moem vozvraščenii v svjatuju Rus'!« — Nemojte misliti ipak, da ne bih bio za sada zadovoljan. Ali ne vjerujem da ću moći dugo izdržati ovakav osamljeni život. Okružajuščaja nas sreda nam užasno ne nravitsja. Meni je ruski izvošćik hiljadu puta miliji od njem. droschkera, širokaja natura našego brata russkago to je po mojemu, rogjena