ARHIVSKI VJESNIK 4-5. (ZAGREB, 1962.)

Strana - 57

56. Petrograd 2. III 18172.1 Objašnjenja u vezi s Bogišićevom knjigom, novčane neprilike. Jagić želi što-* prije iz Petrograda. Ćim evo doznah — a to u gospode ruske nije lako —javljam Vam, kako mi sekretar Veselovski kaza, na što Vaše knjige još do sele ne puštaju u sviet. On reče, da s toga što u Vašem djelu ima medju prilozima stvari izvadjenih iz Arkiva Azijatskoga departmenfca, valjalo je istom tražiti u istoga dozvolu, da se smije ono na sviet izdati. Cim se ta formalnost obavi, a Veselovski se nada, da to neće više dugo trajati bit će djelo pušteno u sviet. Ne znam, primiste li Vi i pravljenje moja posljednja pisma,, u kojima je govor o novcima, na koje već željno čekam. Meni se u Peterburgu sve kako tako dopada, do samieh ljudi — što je u ostalom glavna stvar. Ja Vama moram reći, da nisam zadovoljan — te ću ranije odavde otići, no što namjeravah. Molim Vas, svjetujte me, što mi valja činiti, da mi universitet doznači putne troškove, koji će mi trebati, čim u Odesu stignem, da se mogu koliko toliko urediti? Pozdravljaju Vas prijatelji Vojvodić i. Katalinić; moja žena, Lamanski. 57. Petrograd ... (»uoči pasche«) 1872. O ruskom poimanju slavenstva, vijesti od Daničića, ozlojeđenost što su Rusi skloniji Nijemcima nego njemu. Već davno ne dobih od Vas nikakova pisma. Jeste li živ ili mrtav? ili tako puno zabavljen poslovima, da zaboraviste na nas, koji do neki dan čamismo u zadušljivim sobama, ne mogav od kiše, blata i svieh drugieh nepogoda nikuda ni korakom. Ta nevolja bješe mojih, koji i onako nijesu u osobitoj dispoziciji, na toliko uzlovoljila, da se već ozbiljno spremah, kako ću Vas netom iznenaditi u Odesi. Nu vrieme se i ovdje popravlja, nastupilo ^e peterburško proljeće i meni je nešto odlahnulo.Ali još'jednako ne znam,išta da radim: bi li pošao na jug ili ostao ovdje preko ljeta. Jedan me odgovara ostati ovdje, drugi me straši poći dolje. Najvolio bih bio ljeto sprovesti u Moskvi, ali ljudi pripoviedaju već sada strahote o tamošnjoj skupoći. Cak rođeni peterburžani boje se poći onamo, samo da vide: kamo li bih ja, čovjek strani, a ovdje se to jače no igdje osjeća, da si stranac. Ako ostanem ovdje bit će radi publične biblioteke, gdje bih nešto malko htio razvidjeti slavenske rukopise: posljednje vrieme bjeh isklju-' čivo zabavljen skupljanjem građe za lekcije. S ruskim jezikom ne ide mi još lako. O lekcijama pisah neki dan Grigoroviču

48

, da čujem njegovo nmienje — možda bit ću zadovoljniji oniem, što mi on reče, no što mi dokazuje i u glavu utuvljuje Sreznevski. Ja se nikako ne mogu složiti s ovdašnjim »slavjanskim« vzgljadom na nauku: u njih je »slavjanstvo« tek negacija svega evropejskoga, a pozitivna nema gotovo ništa, ako izuzmete pravoslavje i ćirilicu s titlami! U tu svetu mantiju zamataju svoju indolenciju. Koje čudo, ako su ozloglasili i pred svojim i pred stranim svietom isto ime »Slavjanin«. Ja se ne mogu dosta naljutiti, kada vidim, kako me priekim okom, a gdje tko i sa sažaljenjem motri kao »brata Slavjanina«, koji je tobože došao, da od ruske milo- i — 57 —