ARHIVSKI VJESNIK 4-5. (ZAGREB, 1962.)

Strana - 56

sam i jedini nezadovoljnik; a nemilo, što uopće mora tako da bude, da smo mi pridošlice, došavši ovamo s najboljima namjerama, tako slabo pojimani od svoje »braće«. Još nijesam došao u prilike, da se pred njima ekspektoriram — — jer nam i onako odmah predbacuju da smo nestrpljivi — ali se bojim da će i ta prilika doći prije ili kasnije. Ja sam u opće ovdašnji literarni život posve drugačije sebi predstavljao: slavjanske nauke.ne vidim nigdje, imenito o slavjanskoj filologiji jedva da je i s kime razgovarati, do Lamanskoga, koji taj predmet najdublje shvaća, premda i on unosi u nj svakojake suvišne, nauci samoj većma štetne no korisne, fantazije. Ono drugo, što pišu ovdašnji predstavitelji slavjanofilstva

43

, ili nijesu no kompilacije ili čak po s mojemu mišljenju gola »mečtanija«. U ovakvim okolnostima ja shvaćam svoje boravljenje u Peterburgu tako, da se trudim u raznim bibliotekama skupljati materijal, kojega nema nigdje no u Peterburgu, za kasnija vremena, kada me više ne bude u Peterburgu: i onako tko zna, nijesam li sada prvi i posljednji put ovdje. Zato i boravim gotovo svaki dan u publičnoj biblioteki, koja ima silnu gomilu knjiga i rukopisa, ali nema tko bi ih upotrebljavao. Slavjanskih, neruskih knjiga, ima ovdje za čudo malo. Mene je ovieh dana Ričkov umolio, da mu sastavim katalog vrijednijih naših djela, da ih nabavi — ako je istina. Meni istom poslije Vašega pisma dopade ruku Vaša karta, kojom mi preporučaste spoznat se s dvojicom naših zemljaka:

44 to b^eše ovieh dana. Ali medju tim doznaše oni moj adres, te me već oba posjetiše. Ugodno mi je što ću moći s njima u prijateljskomu društvu mnogu večer provesti. G. Vojvodić pripovjedao mi je jošter opširnije, kako neliepo uradiše zagreb. gospoda s onom korespondencijom. Da, da, naši ljudi u Zagrebu ne umiju pristojno postupati s ljudima, kojih bi mogli trebati i oni ih radije odbijaju od sebe no privlače. Ja ne dobih već davno (prekv mjesec dana) ni kakova t

glasa s juga: ne znam što rade. Molim Vas, da se malko popitate, dodje li moje pismo na Pravljenije, jer ga poslah nerekomendovana; to mi rekoše na pošti, da je suvišno. Moja žena izruča Vam svoj naklon i pozdrav. Ona je već malko i Peterburgu privikla — ako i jest i ovdje posve izolirana kao god i u Berlinu. Ja sam sretan, što još nije klonula duhom te zaželjela natrag, što bi meni mnogo brige zadavalo. Klimat prija nam svima, hrana, poslije berlinske, može se prozvati dobrom: na našu dobru kuhinju bečko-zagrebačku zaboravismo već davno. A propos: Istom iz Südslawische Zeitung doznasmo, da nam valja čestitati gospodinu »statsfcom sovetniku«, dakle naše preduboko počitanje i čestitka na tome novom činu. Čudim se Što mi Ismail Ivanić

45 o tome ne kaza: on u opće lukavo šuti na sve. Bilješke: *>) Uporedi »Spomeni« I, str. 161-162. <4) To su Katalinić i Vojvodić, Hrvati, ruski oficiri, prebjeglice iz austrijske vojske. (Vidi »Spomeni« I, str. 182-183). 45) Jagić misli na Izmaila Ivanoviča Sreznjevskog. (Vidi bilješku 24). — 56— ,