ARHIVSKI VJESNIK 4-5. (ZAGREB, 1962.)

Strana - 427

ciji, bio uređen prema paraleli između mag:3-ratara i historije. Na taj se je način Casanovin priručnik preobrazio u prvi praktični arhivistički vodič u Italiji i kao takav ostao je na vlasti u toj zemlji kroz 30 godina. Casanova je prvi učinio talijansku arhivistiku nezavisnom od njemačke, koja je u njegovo doba dominirala u Evropi. On je prvi ukazao na to da su paleografija i diplomatika pomoćne nauke za arhivistiku, a da je arhivistika samostalna znanost, koja ima za predmet historiju institucija. Otada je nastala posebna talijanska škola arhivistike. Na taj je način Casanova ujedno riješio i- pitanje pripreme budućih arhivista i tačno odredio što za njih mora biti u prvom, a- što u drugom planu Historiju pak institucija arhivista manje uči u školi, a više u samoj arhivskoj ustanovi na praktičnom radu. Tako je Casanova uspostavio znanstveno-eksperimentalnu metodu u pripremanju arhivista i tu je on nauku zastupao kao profesor arhivistike na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Rimu. Budući pak da se institucije osnivaju na pravu, to je Casanova svoju koncepciju arhivistike usko povezao s pravom. On se istakao i na polju obrane teze o teritorijalnoj pripadnosti arhivske građe te se oštro usprotivio prodavanju arhiva familije markiza Cosima i Averarda dei Medici Torna Quinci u Londonu podržavajući pravo revinđikacije Italije na taj arhiv kao na jednu vrstu državnog dobra. Koje mjesto zauzima Casanova u talijanskoj arhivistici? On spaja 19. i 20. st. Kultura pak historijsko-arhivistička u 19. i 20. st. nema isti karakter. Kronološki se 19. st. nastavlja do konca prvog svjetskog rata. 19. st. nazvano je stoljeće historije; na polju arhivistike stoljeće dokumenta, dakle stoljeće sistematizacije, pronalaženja, arhivističkog sređivanja. U prethodnom 18. st. arhivi su bili blago kruna, a u 19. st. oni postaju nacionalno blago i slobodno polje za znanstvena istraživanja. Učinjen je nagli skok — arhivi su od zatvorenih kasa postali otvorene ustanove pristupačne svima. U 20. st. arhiv biva shvaćen kao živi organizam koji se neprestano troši i hrani novom hranom, tj. prima u sebe nove .fondove. U protivnom slučaju prijeti mu opasnost izumiranja. Arhiv se sada brine za svoje nasljednike, za generaciju, koja iza njega dolazi, kako bi je zaštitio i očuvao na životu. God. 1914. Casanova pokreće dvomjesečni časopis Gli archivi italiani, rivista bimestrale di archivistica e di discipline ausilarie. To je prvi talijanski arhivistički časopis. U njemu su surađivali brojni talijanski arhivisti i dali vrijedne radove iz ove struke. Međutim preko ovog časopisa Casanova je jasno istupio pred javnost sa svojim gledištem, koje arhivima daje širu funkciju nego što je uska kulturna i znanstvena domena. Prema njemu arhivi su ne samo znanstvene institucije nego i pravne i administrativne u skladu s rimskom ratio studiorum, u kojoj se juriđično i znanstveno spaja u jedno i prisajedinjuje s klasičnom historijskom i literarnom erudicijom. To predstavlja arhivističku kulturu. Uzevši u obzir aktuelnu vrijednost arhiva preko njihove administrativne funkcije, Casanova pledira za to da arhivi pripadaju pod ministarstvo unutrašnjih poslova. God. 1922. Casanova zaključuje prvu seriju časopisa Gli archivi italiani i počinje izdavati sve do god. 1933. novi časopis Rassegna storica del Risorgimento, u kome je svoje znanstvene interese sveo na jedan konkretan historijski problem. I Prvi časopis kronološki slijedi njegov traktat Archivistica, koja je u sebi apsorbirala sve suvremene priručnike. Iz njega se dade sastaviti arhivistička — 427 —