ARHIVSKI VJESNIK 4-5. (ZAGREB, 1962.)

Strana - 428

doktrina i u njemu je sažeto sve što se moglo reći o arhivistici do god. 1928. Svojim je priručnikom Casanova dokazao da je arhivistika, kao rijetko koja druga struka, internacionalna. Dok su arhivi u 19. st. služili za dokumentiranje razloga buđenja pojedinih narodnosti, arhivistika za prvog svjetskog rata ide za tim da dokaže da razlozi i temelji kulture i težnje za socijalnom pravdom i jednakošću u svojoj historijskoj dokumentaciji ne poznaju nacionalnih granica. • i Ovaj se udžbenik odlikuje zdravim rasuđivanjem te ima enciklopedijski karakter u struci i upozorava što sve obuhvaća: uredbe, zakone, pravo, historiju teorija, tehniku službi, zgrade, poznavanje arhivističke administracije, upoređivanje internacionalnih sistema itd. On je osobitu pažnju posvetio tehnici u službi arhivistike, kako bi se što bolje sačuvala arhivska građa, a u Rimu je ^organizirao laboratorij. Njegova koncepcija o internacionalnom obilježju arhivistike prešla je granice Italiie, pa i Evrope, i odužila se autoru time što mu je ostavila ime poznato u cijelom suvremenom kulturnom svijetu. U svom prošlom prikazu časopisa Rassegna degli Arhivi di Stato (19) dao sam obradu talijanskog arhivističkog školstva općenito proisteklu iz pera Gioreia Ceccetija. U istom časopisu (20) Luigi Pagano dao je kratak historijat Škole za paleografiju, diplomatiku i arhivistiku pri Državnom arhivu u Palermu. Smatram da bih u ovom i onako tek vrlo djelomičnom prikazu historije talijanske arhivistike u 19. i 20. st. učinio veliki propust, ako bih izostavio osvrnuti se na Paganov historijat Arhivske škole u Palermu. Katedra paleografije, diplomatike i arhivistike prvi je ont osnovana pri Državnom arhivu u Palermu prije više od sto godina. Povod za njezino osnivanje dao je zaključak sicilskog parlamenta iz god. 1812, prema kojemu su se imali prikupiti svi stari spisi Sicilije na jedno mjesto i time se postavio temelj Državnom arhivu u Palermu god. 1843. Međutim, već god. 1818. bila je osnovana katedra za historiju i diplomatiku pri Generalnoj sopraintendenci u Palermu. Prije toga ovaj je ambijent poznavao samo autodidakte u ovoj struci. Međutim imenovanju prvog profesora iz paleografije pristupilo se tek god. 1855. u osobi čuvenog orijentaliste Salvatora Cuse. Ovaj je već slijedeće godine bio zatražio od vlade da se počne publiciranje jednog Diplomatičkog zbornika i đa se dodijeli posebna sala za predavanja. 1860. god. Sicilija je oslobođena od vlasti Burbona. Iste godine prodikator Mordini izdao je zakon o državnim školama. Članom 16. tog zakona uspostavljena je katedra za paleografiju i diplomatiku pri velikom Arhivu u Palermu u rangu sveučilišne katedre. Cusa je držao tu katedru do god. 1874, kad je prešao na katedru arapskog jezika i literature na Sveučilištu u Palermu. Njegovi nasljednici i učenici barun Raffaele Starabba i svećenik Isiđoro Carini predložili su Cusi osnivanje časopisa Archivio Storico Siciliano. Učitelj je s veseljem prihvatio inicijativu svojih učenika. Iste godine ovi su u okviru Škole za paleografiju u Palermu pokrenuli rečeni časopis, u kome su učestvovali najbiraniji historičari Sicilije. Malo kasnije taj je časopis postao organ Società Siciliana di Storia Patria. Cusu je naslijedio na toj katedri slavni historičar Isidoro Carini. Studiji su trajali dvije godine. Carini je pomagao Cusu u njegovoj publikaciji Diplomi Greci e Arabi. On se sam posvetio problemu materije za pisanje upotrebljavane na Siciliji i problemu purpurne boje u diplomatici. Carini je odgojio čitavu klasu historičara južne Italije. 1884. god., na poziv pape Leona XIII, Carini — 428 —