ARHIVSKI VJESNIK 4-5. (ZAGREB, 1962.)

Strana - 426

ljavala na Siciliji, i problemu purpurne boje u diplomatici, koja je služila kao podloga zlatu pri slikanju. Iz njegove izdavačke djelatnosti treba navesti njegovu suradnju sa Salva-' torom Cusom u izdavanju djela I diplomi Greci ed Arabi in Sicilia. U povodu 600-godišnjiice Sicilske večeri Carini je dobio zadatak da istraži isprave u vezi s tim pitanjem koje su se nalazile u Španiji, otkuda je Carini donio dragocjenu zbirku dokumenata, koji su onda bili objelodanjeni od strane Sicilskog društva za domaću historiju. Stekavši glas istaknutog arhiviste i historičara, Carini je god. 1884. savjetovao papi Leonu XII da otvori Vatikanske arhive učenjacima, što je ovaj i učinio i pozvao u Rim Carinija. On je tom prilikom imenovao Carinija- za pođarhivistu Sv. Stolice i kozultora kardinalske komisije za povijesne studije. Carini je na papin poziv napustio sveučilišnu katedru u Palermu. Iste je godine papa osnovao Školu za paleografiju, diplomatiku i historijsku kritiku pri Vatikanskom arhivu povjerivši katedru Cariniju. Njegova isu predavanja na toj katedri doživjela četiri izdanja. 1889. imenova papa Carinija za prvoga kustosa i prefekta Vatikanske biblioteke davši mu ujedno kanonikat u bazilici sv. Petra i ostavivši mu pri tom položaj profesora u Vatikanskoj školi za paleografiju. U Rimu je Carini postao predsjednik Società romana per gli studi biblici i sastavio Spicilegio Vaticano (1888). U politici je bio lični prijatelj Francesoa Crispija i kao takav posrednik između Sv. Stolice i talijanske vlade u rješavanju raznih pitanja crkvene politike zauzimajući se za izmirenje između crkve i države. Prilikom seljačkog ustanka na Siciliji iz toga doba Carini ^e javno u štampi izražavao simpatije za pobunjenike i opravdavao njihov stav. Na koncu god. 1894. dao je demisiju na svoj položaj u Vatikanu zbog teškog incidenta u kome je nestao jedan stari kodeks nemarom njegova podložnog personala i zbog pretjerane povjerljivosti Carinijeve prema ljudima. I tako su zadnje godine njegova života bile ispunjene gorčinom i razočaranjem. Njegova je slavna karijera u svom najvećem usponu bila naglo i prisilno zaustavljena i prekinuta. v Eugenio Casanova (1867-1951) (18) jedna od najreprezentativnijih figura evropske arhivistike ne pripada ni jednom arhivističkom centru Kalije — on ih svojom sveobuhvatnošću u djelovanju i koncepcijama isve u jedno ujedinjuje i zahvaća. Rođen je u Torinu, a podrijetlom iz Pavije, odgojen je u garibaldinskoj 'Nizzi. God. 1886. ušao je u Arhiv u Firenci te se formirao pored čuvenog maestra talijanske paleografije Cesare Paolija, historičara umjetnosti Gaetana Milanesija, arhiviste Alessandra Girarđlja i Cesara Gaustija. Od ljudi izvan Arhiva na njegov su intelektualni razvoj djelovali osobito Pasquale Villari i Michiele Amari. Casanova se svojim ozbiljnim radom ubrzo istakao u ediciji Archivio storico italiano. Bio je direktor Arhiva u Sieni i Torinu, a otuda ga je predsjednik vlade Giovanni Giolitti poslao za sapraintendenta u Grande Archivio u Napulju. Otuda je došao u Rim, gdje je god. 1933". zaključio svoju službu, ali ne i svoju karijeru. Suradnja između Villarija i Casanove očitovala se pri sastavljanju priručnika pod naslovom Manuale storico-archivistico između god. 1906. i 1910. Taj priručnik, predstavlja ustvari povijest magistraltura, a imao je poslužiti arhivistima za pripremu ispita, tj. da pokaže sukcesivnu promjenu režima i njihovih uprava. Ali rijetko je koji arhiv onda u Italiji, osim onoga u Venç— 426 —