ARHIVSKI VJESNIK 4-5. (ZAGREB, 1962.)

Strana - 423

tama ubrzo formirao svoj krug prijatelja i stručnih suradnika {Guasti, Paoli, Milanesi, Lisini, Fumi). U politici je liberal i kao takav 'postaje god. 1861. direktor dnevnika La Venezia, koji izdaju mletačke izbjeglice u Sieni. Kao politički radnik učestvuje u radu općinske 'skupštine, a god 1870. postaje gradonačelnik u Sieni. Kao pisac ističe se u političkim i administrativnim poslovima, ali posebno kao historičar d pravnik s brojnim studijama koje se temelje na arhivskoj građi. Na tom su polju osobito viđene njegove publikacije raznih statuta od 14, st. dalie. Surađivao je i u Monumenta Germaniae, u kojima ima toliko arhivske građe iz Državnog arhiva u Sieni. Posljednji iz ovoga kruga srednje Italije koji je svoju djelatnost razvio također u Lučci bio je Eugenio Lazzareschi (1882-1949)( 14). Arhivističku tradiciju Lucce istakao je već veliki Muratori riječima »venerandae antiquitatis cui parem in Italia difficile invenias«. Ove se riieči doduše prije isvega odnose na Nadbiskupski arhiv u Lučci, ali one ne manje vrijede i za njezin Državni arhiv. Iz prvoga su crpli svoje povijesno znanje glasoviti Francesco Maria Fiorent'ini, Giovanni Domenico Mansi, Ughelli, Muratori, Lami i drugi — sve sami maestri settecenta. U drugi je naprotiv pristup bio onemogućen zbog otpora vladajućih krugova u Lučci iz bojazni da ne bi proučavanje historije bilo opasno za slobodu i dignitet Republike (15). Ali, kad <se jednom osigurala sloboda Republike akumulacijom novca u bankama i razvojem predionice. Luochesi su prešli u drugu skrajnost i posvetili sva pažnju historiji svoje Republike. Svjedok su tog nastojanja Memorie e Documenti dsîlïa storia đi Lucca, djelo uvaženih Bertinija, Barsocchinija, Cianellija i Tommasija, osnivača Državnog arhiva u Lučci .Ali stvarni osnivač ovog Arhiva bio je Salvatore Bongi, autor četiriju svezaka inventara dosada nenadoknadivih sa stajališta arhivističkog iskustva i historijske znanosti. Uz njih se ističe Giovanni Sforza, jedan od stupova talijanske arhivističke znanosti, i Pietro Guiđi, koji je svojim regestima svratio pozornost na arhivsko blago pohranjeno u Kaptolskom arhivu u tom gradu. U takvoj sredini razvio je svoju znanstvenu djelatnost Eugenio Lazzareschi. On se u Firenzi zagrijao za proučavanie starih spisa pod vodstvom talijanskih historiografa Cesara Paolija i Luigija Schiaparellija, čuvenih paleografa i diplomatičara, te ušao kao učenik druge kategorije u Državni arhiv u Lučci posvetivši mu cijeli svoj život. Tu je naišao na Luigija Fumija, koji je kao nasljednik Salvatora Bongija već bio započeo s izdavanjem Regesti Lucchesi kao vrijedan nastavak već izdanog Inventario dell'Archivio di Stato in Lucca (1872-1888). Ubrzo su počeli izlaziti brojni radovi iz pera Lazzareschija, uvijek povezani s općim evropskim zbivanjima na naučnom polju i nikada omeđeni lokalnim pogledima. Glasoviti kardinal Pietro Maffi cijenio je stoga Lazzarescija kao ipravog i oštroumnog učenjaka, osobito njegovu težnju zaci u što dublju prošlost svakog pitanja. 1931. god. Lazzareschi je postao direktor Državnog arhiva u Lučci i u vrijeme Drugog svjetskog rata očuvao budućim pokoljenjima ovu dragocjenu kulturnu baštinu netaknutom. Pred frontom, koja se bližila gradu, povukao se Lazzareschi s dragocjenim arhivskim blagom u Certo su di Farneta i u podrumima palače Guidiccioni sklonio građu. — 423 —