ARHIVSKI VJESNIK 4-5. (ZAGREB, 1962.)

Strana - 420

zadatak. Plan je vlada u potpunosti odobrila i povjerila Bonainiju mjesto sopraintendenta. God. 1853. novi je Arhiv počeo funkcionirati, a 1855. god. bio je inauguriran stekavši ubrzo svjetski glas — rad obavljen u tako kratko vrijeme, za koji bi i u povoljnijim prilikama trebalo utrošiti čitave lustre. Pampaloni niječe, na osnovu samih Bonainijevih očitovanja, da je G. F. Böhmer bio inspirator Bonainiju u tom djelu. Prema njemu Bonaini je bio prvi i apsolutni majstor tog pothvata. On je postavio temelj novoj ustanovi i vodio ju je dalje kroz njezin razvoj učinivši od nje program vlastitog života. Bonaini je dao sakupiti dokumente raznih magistratura u Firenzi prema njihovoj provenijenciji, rekonstruiravši svaku magistraturu napose prema njezinom prvobitnog stanju. Ovakav način sređivanja arhiva Bonaini je nazvao historijskim. On je zanijekao samovoljnu podjelu arhiva na historijske i administrativne, jer se drugi u toku vremena svode na prve. Princip provenijencije i nedjeljivost fondova bili su jedina orijentacija ustanove kojoj je na čelu bio Bonaini. Pri tom se nije nikako pretendiralo diktirati nikakve specifične norme, jer ne postaji neko općenito sređivanje, odnosno jednaki način sređivanja svih vrsta arhiva. U drugom pitanju izrade sredstava za orijentaciju u arhivskoj građi Bonaini se je u prvi mah poveo za Böhmerom i taj problem jednostrano uzeo isključivo kao sredstvo za obavještavanje javnosti o sadržaju arhivskih fondova, prešavši preko osnovne arbivističke koncepcije o konstatiranju cjelokupnog arhivskog blaga kao takvog preko inventara pojedinih fondova i svih fondova ukupno. Bonaini je međutim ubrzo uočio svoju devijaciju i postavio jasnu distinkciju između arhivistike i historičara u njihovim pogledima na jednu te istu arhivsku građu. Prvi je pogled egzaktan i nepromjenljiv,, kao i sama građa, a drugi je viši ili manje subjektivan i kao takav podložan promjenama već prema potrebama vremena. Interesi arhivske ustanove zahtijevaju neposredno sastavljanje općeg inventara arhiva i inventara pojedinih fondova sumarne naravi za evidenciju o blagu koje se u ustanovi čuva. Interesi nauke s .druge strane zahtijevaju analitičku obradu dokumenata, odnosno sastavljanje njihovih regesta i uvrštavanje pojedinih natuknica u indeks sređen po abecedi. Prema Bonainiju sastavljanje indeksa i regesta na osnovu analize dokumenata daje tek djielomičan uvid u arhivske fondove i pogoduje inerciji arhiviste, dok naprotiv ovaj mora imati uvida u cijelu sadržinu svoje ustanove i imati interesa za cjelokupnu arhivsku građu, koja mu svaki čas može zatrebati i neprestano mu prolazi kroz ruke. Da bi osigurao budućnost centralnoj arhivskoj ustanovi kojoj je bio na čelu, Bonaini jë pokrenuo već god. 1856. Školu za paleografiju i diplomatiku, koja doduše nije uzela sebi za uzor parišku Ecole des Chartes sa strogo naučnim pretenzijama i akademskim karakterom, ali je zato s druge strane postala radionica budućih arhivista, polažući više pažnje praktičnoj strani navedenih disciplina. Taj njegov rad pratio je uporedo Giornale storico degli Archivi Toscani između 1857. i 1863. god. Ujedinjenjem Italije pred talijansku su se arhivistiku postavili novi zadaci o evidenciji i uređenju svih talijanskih arhiva. Bonaini se je založio za to da uprava arhiva ne bude ovisna od političkog ministarstva, ali u tome nije uspio. Zbog mutnih tadašnjih vremena Bonaini nije uspio ni u nastojanju da se više pažnje posveti regionalnim arhivima. — 420 —