ARHIVSKI VJESNIK 4-5. (ZAGREB, 1962.)

Strana - 421

Konačno u ovom prikazu Bonainijeva rada kao arhiviste i njegovih koncepcija ne smijemo preći preko njegovih osnovni maksima o uređenju arhiva: a) U poznavanju kako su se pojedini arhivi formirali i kako su rasli u toku prošlih stoljeća, nalazi se siguran kriterij za njihovo uređenje. b) Arhivi kao slika događaja, promjena i pojava nose na sebi žig njihov. Stoga pri uređivanju arhiva prije svega treba poštivati fakte koji su djelovali na red i nazive pojedinih serija spisa u arhivu, i restabilirati prijašnje stanje u arhivu, ukoliko je ono poremećeno. Zato poznavati povijest ustanova kojima arhivi pripadaju vrijedi više od kakvih posebnih teorija o uređenjlu arhiva. c) Arhivista ne zna šta sve u arhivu ima, ali znade što može u njemu biti. On u. arhivu ne istražuje građu, nego institucije. Odredivši ove, postavio je sebi bazu za uređenje fonda. d) Postavljeni principi oduzimaju raison d'être stvaranju specijalnih kolekcija i miseehhanea u arhivima. Miscellanea nastaju nemarom i toleriranjem nereda. Dosljednom rekonstrukcijom fondova i serija miscellanea iščezavaju sama po sebi. Specijalne kolekcije formirane au vještački na osnovu sortiranja važnijih i manije važnih isprava. Arhivistika sa svog stajališta gledajući problem, niječe ovu razliku između dokumenata koji su jednom određeni za čuvanje. Niječući tu razliku, ona uklanja i samu osnovu za stvaranje specijalnih kolekcija. Stvar je historičara da pri obradi, dokumenata jednima daje veću a drugima manju vrijednost i značenje, a ne arhiviste da prema toj diobi mijenja mjesto dokumentima i tako stvara nered u fondovima. Ovi principi, koji sačinjavaju osnovu moderne arhivistike kao struke te se nama čine očevidnima, čine čast Bonainiju, koji ih je tako jasno formulirao tačno prije sto godina. (11) Istom krugu talijanskih arhivista pripada i Amadio Ronchini. Rođen u Parmi 1812. god. iz činovničke obitelji, neko je vrijeme bio arhivista u Općini u Parmi, baveći se istovremeno književnošću više kao diletant nego kao pravi literata. Pod utjecajem Pezzane, pošto je stekao solidnu klasičnu i modernu literarnu naobrazbu, dao se na povijesna istraživanja. Pezzana ga je i uveo u Vladin arhiv u Parmi, u kerne je dobio položaj direktora go. 1847. Od 1840. već je bio predavao honorarno u Ateneumu u Parmi epigrafiju. U vrijeme ujedinjenja Italije dobio je položaj sopraintendenta za Emiliju i Romagnu. Bio je aktivan član »Societa storiea« i jedan od promotora za osnivanje Škole za paleografiju i diplomatiku pri Državnom arhivu u Parmi. Kao arhivista Ronchini se posvetio samoj arhivistici kao struci obrađujući njezinu teoriju. U tome je imao jakog prethodnika u osobi čuvenog Bopolitičkim vlastima, da se miješaju u stručne poslove arhiva, koji na njih ne političkim vlastima, da se miješaju u stručne poslove arhiva ,koji na njih ne spadaju, on se osobito odlikovao u rekonstrukciji prvobitnih fondova koje je sređivao. Još je jači otpor dao Ronchini tome da se pergamene izdvajaju iz njihovih izvornih fondova i da se stvaraju nove zbirke obično zvane »il diplomaticö«, koje u ono vrijeme malo koja arhivska ustanova nije imala. Njegova metoda uspostavljanja provenijencije pojedinih dokumenata i njihova vraćanja na njihovo staro mjesto izazvala je brojne polemike. Ali je Ronchini dao toliki otpor svojim protivnicima da je zašao u ekstrem i postavio jednostavno apsurd u obranu svoje teze: da je našao dokument od kamena do dokumenta od papira, on bi ih bio ostavio zajedno, kako bi mogao očuvati integritet serije- <v ' . - .. : — 421 —