ARHIVSKI VJESNIK 4-5. (ZAGREB, 1962.)

Strana - 414

naših naroda i da je ona odigrala određenu kulturnu i ekonomsku ulogu. Međutim nije se kod nas povijesti pošte posvetila dovoljna pažnja, pa smo rijetka zemlja, konstantira autor, koja nema njezine historije. Historija naše pošte trebat će obuhvatiti razdoblje od starih Rimljana pa do pol. 19. st., tj. do konačnog razvoja suvremene pošte. To se neće moći ostvariti bez suradnje šireg kruga kulturnih i naučnih radnika. Pošta je naime — kako ističe autor — služila između ostalog prijenosu diplomatskih vijesti i upoznavanju drugih zemalja, a bila je i preteča novinstva. Autor se zaustavlja na jednom našem (zapravo slovenskom)polihistoričaru, koji je još u 17. st. pokušao proučiti i protumačiti ulogu i značaj pošte. Autor ga nazivlje i prvim historičarem pošta kod nas. To je Ivan (Weikhardt) Valvasor (1641-1693). Valvasor je u svojem djelu »Slava vojvodine Kranjske« (Die Ehre des Herzogtums Crain) prikazuje stanje poštar stva u Kranjskoj i susjednim zemljama. Autor, obuhvaćajući sa svih vidova, opširno, detaljno i stručno komentira Valvasorove podatke. Utvrđuje da je Valvasor vidio u pošti jedan od faktora širenja ideja, da je prvi počeo pisati o pošti s kulturno-historijsskog gledišta, a ne samo s ekonomskog, da je uočio bitne karakteristike pošte: javnost, redovitost, internacionalnost, ah da nije naveo i sigurnost. Valvasorovo tretiranje pošte i njezine historije, njegova metoda rada, sve to, prema autoru, stavlja Valvasora među poštanske historiografe uopće. Autor se i kritički odnosi prema Valvasoru, pa konstatira da Valvasoru nisu bila poznata djela pisaca koji su pisali prije njega o razvoju pošte poslije propasti rimskog carstva. Isto tako upozorava da se nije služio Herbersteinovim prikazom pošte u Rusiji kad opisuju stanje pošte u toj zemlji. Autor ističe da se Valvasor nije zadržavao na prikazu stanja pošte kod nas prije 17. st. Tu prazninu ispunjava autor i prvi put donosi povijesni pregled poštohoda i poštanskih veza od pol. 15. st. do 17. Te strane spadaju među najvrednije u raspravi. Pobija mišljenjje da je Fridrih III (1452-1493) bio osnivač pošte u Evropi. Autor izlaže da se tek za Maksimilijana I (1493-1519) nalaze tragovi organizirane dvorske glasničke službe. Poticaj uspostavljanju stalnih poštohoda bila je: opasnost od Turaka, zatim proces centralizacije vlasti. U Hrvatskoj pošta se razvija za vrijeme Ferdinanda I (1512-1564) i dobiva razmjere kao i u Sloveniji. Karakter pošte bio je, prema autoru, ispočetka vojno-upravni, a ne ekonomsko-kulturni. Za nadvojvode Karla poštohod ide: Klagenfurt-Kranj-Ljubljana. Iz Graza za Hrvatsku kreće se vojni poštohod u pravcu Bihać — Crnometj —• Ljubljana; Bihać — Senj — dalje preko Ogulina ili Istre do Ljubljane. Za poljskog kralja Sigismunda II počeo je 1563. saobraćati poštohod Krakov — Beč — Graz — Ljubljana — Gorica — Venecija. To je — — prema autoru — prvi internacionalni poštohod u našim krajevima. Na temelju zaključaka sabora 1578. autor tvrdi da se uvodi poštanska služba u Sloveniji i Hrvatskoj. Formiran je poštanski kadar, pošta služi i privatnicima uz naplatu takse. Razvoj pošte u Sloveniji cvao je za vrijeme nadvojvode Karla, a prekinut je za 30-godišnjeg rata. Zbog toga pošta u Sloveniji slabi i počinje se jače razvijati za vrijeme Valvasora, zaključuje autor. Širina kulture, svestrana upotreba tiskanih izvora i literature čini da rasprava prelazi okvire historije pošte, pa se može ubrojiti i među rasprave o povijesti d kulturi uopće. Nikola V. Gulan, Austrijski kuriri i austrijske konzularne pošte u Beogradu I, 39-54), opisuje prolaz austrijske pošte preko Srbije za Tursku prije ustanka i poslije sve do 1868, kad je sklopljena konvencija između Srbije i Austrije. — 414