ARHIVSKI VJESNIK 4-5. (ZAGREB, 1962.)

Strana - 412

postojala u isto vrijeme općenita i homogena nastava pisanja. U Italiji se u isto doba drugačije piše, 'što je i sasvim razumljivo. Dok na sjeveru pišu povelje klerici '(nižih redova), u Italiji ih pišu slobodni notari, kojih sloboda u pisanju posve je očigledna. Razlika je i između klera južnog i sjevernoga:: južni zna više latinski, pa zato od Karlovića dalje uiči latinske tekstove napamet, a sjeverni zna manje latinski pa je zato prinužden mnogo pisati. U II poglavlju pisac objašnjava postanak gotičke kurzive. Dok su u doba Merovinga kraljevu kancelariju vodili pravnici laici, Karlo Veliki i njegovi nasljednici imaju dvorske kapelane. Oni ne poznaju rimsko pravo pa ga zato zanemaruju; služe se običajnom narodnim pravom; pišu okruglim i pravilnim slovima — karolinom, jer im je važnije lako čitati nego li brzo pisati; a pišu općenito malo, pa zato iz IX-XI st. ima malo sačuvanih dokumenata. U XII i XIII st. rimsko pravo ponovno oživljava; o sudovanju pišu se zapisnici (sudovanje nije više samo usmeno); sad treba opet brže pisati i kod pisanja se služiti ligaturama i kraticama. Tako še razvila gotička kurziva (od karoline se nešto kasnije razvilo renesansno pismo koje utječe na stvaranje današnje knjiške minuskule). U III se poglavlju raspravlja o nastavi na sveučilištima. Statuti su pojedinih sveučlišta dopuštali da se u školu mogu upisivati studenti od 8. do 25 godine. Iz toga pisac zaključuje da je na sveučilištima nastava bila kompletna, tj. osnovna, srednja i visoka. Učenje pisanja bio je poseban predmet koji je spadao u osnovnu nastavu. U posebnim biskupskim i samostanskim školama, neovisno od sveučilišta, učilo se crkveno pjevanje, recitiranje brevijara i elementi latinskoga jezika. Poseban je predmet u tim školama bio: »pingere litteras« tj. učenje pisanja. IV poglavlje govori o tome kako su neki sveučilišni profesori svoja predavanja studentima diktirali. Kako su studenti bili razne dobi i naobrazbe, trebalo je predavanlja podijeliti na stupnjeve. Zato je bilo zabranjeno sva predavanja diktirati, već je trebalo naprednijim đacima govoriti slobodno, neka bi oni sami sebi pravili bilješke iz predavanja. U svakom slučaju, studenti su morali mnogo pisati, iz čega slijedi da su morali dobro poznavati kako latinski jezik i gramatiku tako i pisanje. / V poglavlje prikazuje tečajeve za redigiranjje povelja. Ako se sveučilište u srednjem vijeku bavilo osnovnom nastavom, onda je sasvim razumljivo da se ondje učilo i to kako se sastavljaju i pišu povelje. Nastava o redigiranju povelja u uskoj je vezi sa spremanjem za službu javnoga bilježnika (notarius pufolicus). Institucija javnog bilježnika postojala je na jugu u Italiji i Dalmaciji. Javni je bilježnik bio svjetovnjak i izdavao je dokumente u svoje ime. U sjevernim su zemljama isprave izdavane u ime neke ustanove (npr. klerici u ime kaptola koji je locus <credibilis). Iz sačuvanih se izvora zna da su se mladići za službu javnoga bilježnika osposobljavali ili školovanjem na sveučilištu ili praktičnim radom kod javnog bilježnika. Školovanje na sveučilištu trajalo je dvije i više godina. Nastava je imala rang nižega stupnja i vršila se u obliku tečajeva, jer slušači nisu bili obvezani na dispute kao drugi, redoviti studenti. Učile su se neke pravne discipline, retorika i paleografija, kojoj je, posvećivano mnogo pažnje. Obuka se vršila na filozofskom, a ne na pravnom fakultetu, jer su filozofski fakulteti tada bili orijentirani više na praktički rad nego li na teoretski studij. Tko je radom kod javnog bilježnika sticao osposofoljenje za službu javnoga bilježnika, morao je polagati ispit pred komi— 412 —