ARHIVSKI VJESNIK 4-5. (ZAGREB, 1962.)

Strana - 411

gova rođaka Perchina, koji je ostao bez nasljednika, a imao posjede u Ugarskoj, Slavoniji, u Primorju i u Zagrebu, 25. kolovoza 1287. Među ispravama koje su već bile objavljene ima daleko više onih koje se odnose na naše zemlje. Potrebno je navesti da se na kraju knjige nalazi iscrpno i pomno sastavljeno imensko kazalo. I. Meden Hainal Istvân, L'enseignement d l'écriture aux universités médiévales (Budapest 1959). Izdala Madžarska akademija znanosti. Mezey Ladislav popravio je i proširio drugo izdanje poslije piščeve smrti te dodao 50 faksimila — paleografskih specimina. Djelo ima 301 stranu. Pisac >se bavi postankom raznih oblika latinskoga pisma te u ovom djelu iznosi svoju, posve novu teoriiu. Već u predgovoru ističe kako u XII i XIII st. naglo raste broj povelja u. Madžarskoj i u drugim zemljama; pismo madžarskih povelja vrlo je slično pismu u Austriji, koje je ipak raznolikre; što koja zemlja leži zapadnije od Austrije, to je i veća razlika u pismu; ima međutim u isto vrijeme u Francuskoj pisama koja su posve jednaka pismima madžarskih povelja; štaviše pisana su od iste ruke. Pisac dalje tvrdi da se u srednjem vijeku pismo učilo na sveučilištima, a ne u kancelarijama; mladići raznih narodnosti učili su na pojedinim sveučilištima jednoliko pismo; to su pismo od njih u pojedinim zemljama naučili drugi, ali je s vremenom ipak došlo u pojedinim zemljama do manjih i većih razlika u pismu. Iako ima malo izravnih dokaza o učenju na sveučilištima, ipak pisac smatra da je upravo elementarna nastava pisanja bila glavna zadaća srednjovjekovnih sveučilišta. Pisac ne dokazuje da bi se na sveučilištima učilo kako treba sastavljati povelje, već samo pokazuje kojim bi se putem ili metodom moglo doći do takvih dokaza. U I poglavlju raspravlja pisac o razvitku pisma koje se upotrebljavalo za pisanje povelja. On spominje kako je rimsko pismo, i knjiško i kurzivno, preživjelo prqpast rimskog carstva, ali je doživjelo degeneraciju, osobito kod sudova, te su ga tu znali čitati jedino pravnici. U VIII st., u doba Karlovića, pismo je tako uspješno regenerirano, da se njime iza nekoliko stoljeća pišu povelje, a do danas tiskaju knjige. To je karolinško pismo, općenito upotrebljavano u srednjoj i zapadnoj Evropi, vjerojatno zato što se općenito učilo u školama. U X i XI st. u zemljama sjeverno od Alpa izrada povelja opada, a u XII i XIII st. s općim kulturnim procvatom doživljava i pismo svoj preporod. Do sada se u paleografiji mislilo da se knjiško pismo učilo, njegovalo i upotrebljavalo u crkvenim skriptorijima, a poveljno pismo u udruženjima službenika kancelarije. Pisac pobija to mišljenje i dokazuje da su u isto vrijeme u Madžarskoj i susjednim zemljama povelje pisane istim pismom; da su u razna vremena u istoj kancelariji povelje pisane raznim pismom što nema lokalni značaj. Značajka je toga pisma: discipliranost, nepogrešivost pera, duga i produbljena uvježbanost, a osobito jednoličan razvitak osnovne tehnike pisanja. Pisac napominje da je u isto vrijeme jednako ili vrlo slično pismo u Francuskoj, Zapadnoj Njemačkoj, Engleskoj, Poljskoj i skandinavskim zemljama, što se ne da drugačije objasniti nego tako; da je sjeverno od Alpa — 411 —