ARHIVSKI VJESNIK 4-5. (ZAGREB, 1962.)

Strana - 376

Ako pogledamo literaturu koja se bavi ovim pitani Ima, vidi

et ćemo da neki autori smatraju da se sva arhivska građa priie ulaska u spremište mora obavezno dezinficirati, a oisnm toga da ju ie potrebno i nakon toga od vremena do vremena ponovo dezinficirati. Drugi smatraiu đa dezitnfekciia arhivske 'građe nije, osim u sasvim izuzetnim slučaievima, uopće potrebna. Pos toi e i neka mišlienia prema ko.iima se arhivska građa, pri ulasku u spremište treba pregledati, a dezinficirati samo onda kada je to potrebno. Iako su.mišljenja o potrebi đeziinfekciie arhivske građe na oko ovako različita, svako od njih ima svoje opravdanje, a ovisi uglavnom o geografskom i klimatskom području na kojem su smješteni pojedini arhivi, kao i o +ome kakva su spremišta dotičnog arhiva. Tako u arhivima koii. se nalaze u tropskim područiima. gdie ie zrak jako vlažan i toroao, neophodno ie dezinficirati svu arhivsku građu, nri ulasku u spremište, jer isu itu uislovi za razvoj plüasni i insekata osobito povOlini. Osim toga pogrebno je iz istoga razloga dezinficirati od vremena do vremena i onu građu koia se već nalazi u spremištima. Isto tako potrebno ie dezinficirati svu arhivsku građu priie ulaska u spremište i u onim arhivima čiia su .spremišta bez prozora, a provietravaiu se i griiu pomoću sistema klimatizacije. Međutim takvih arhiva kao što je poznato ima vrlo. malo. U arhivima koii se nalaze na područiima umjerene klime. .gdie je zrak relativno hladan i suh, ooravđano Je mišlienie da ie dezinfekcija arhivske građe neiDotrebna, osim u sasvim izuzetnim silučaievima. Za naše prilike najviše bi odgovaralo treće mišlienie, ti. da arhivsku građu treba pri ulasku u spremište temeljito oregledati i očistiti, a dezinficirati samo onu koja je vlažna i zaražena plijesnima i insektima. Često se postavila pitam'e što treba činiti sa onom građom koia se već nalazi u spremištima; a na koioj se vide tragovi oštećenja od plijesni i insekata , ili s građom koia se nalazi u vlažnim i podrumskim spremištima, a na kojoj se primjećuje da su se tek počele razvijati plijesni, Pri ocieniivaniu da li je takvu građu potrebno dezinficirati treba imati u vidu néke činejnice. Tiielo plijesni — micelii — relativno je osjetljivo i kratkog vijeka. Ako je podloga na koioj se plijesni razvijaju (u našem slučaju papir, pergamena i ostali materijal od kojeg se sastoje dokumenti i knjige) dovoljno suha. micelij će se postepeno prestati razvijati i konačno uginuti. Tako je micelii uginuo, na podlozi će se zadržati tragovi miegova nekadašnjeg postojanja. Npr. ako ie pliiesan za vriieme svog života i dielovania izlučivala neku boiu, ostat će na podlozi oboiane mrlje, ako ie izlučivala neku kiselinu, ostat će oštećemia koia je uzrokovala ta kiselina. Ako je micelii bio obojen, on će u obliku posipa ili opne ostati na površini ili u samoj podlozi; Međutim plijesni u takvom obliku ne predstavili atu opasnost za dokumente, jer dok se dokumenat nalazi u suhoj prostoriji, plijesni se neće dalje razvijati, pa se prema tome meće nastaviti ni oštećivanie. Potpuno je dirugd slučaj ako se takvi dokumenti smjeste u vlažne prostorije. Iako je tijelo pliiesni uginulo, na podlozi su zaostale spore plijesni, koje su puno otpornije prema vanjskim nepovoljnim prilikama i koje mogu za razliku od samih plijesni zadržati svoju aktivnost dugi niz godina. — 376 —