ARHIVSKI VJESNIK 4-5. (ZAGREB, 1962.)

Strana - 273

situaciju...«. Završava dakle prilog s pozivanjem na svoj tekst iz 1953. god, u kojem je već, kako tvrdi, istakao »kako je Zrinski nastojao doista da, uz ostalo, nađe za svoj ustanak protiv Habsburgovaca oslonac i u kmetova«.

27 Međutim, »seljaci« o kojima je Šidak govorio 1953. god. nisu kmetovi 0 kojima je riječ 1961. godine! Jer je 1953. ocjenjujući prilog A. Lebla Šidak rekao ovo: »Pisac je mogao svoje mišljenje poduprijeti s dvije daljnje činjenice (iako njegovi podaci nisu u svim pojedinostima točni): neprijateljstvom hrvatskih seljaka prema Nijemcima i nastojanjem Zrinskog i Frankopana, da — uz ostalo — nađu oslonac upravo i tim seljacima«.

28 Bez obzira na to što je izraz oslonac suviše nejasan a da bi mogao označiti na što pisac misli, taj je oslonac 1953. autor shvatio sasvim drukčije: tada je bila riječ ne samo o hrvatskim seljacima uopće, nego'i o Petru 1 Frankopanu, .koji da su htjeli iskoristiti antagonističke odnose Nijemac — hrvatski seljak tako da posljednjega uvuku u urotu. Jer sam tek ja u novijoj historiografiji ograničila problem odnosa urotnika prema kmetovima samo na Petra, a između Petrovih imanja isključila sam ona na koja se po mom uvjerenju obećanja o »slobodi« nisu mogla odnositi. Zato je Šidak na osnovu mojih rezultata zamijenilo »hrvatskog seljaka« s Petrovim kmetovima u Pokuplju i možda na Primorju. /Nije mi poznato zašto je ostavio otvorenu mogućnost Primorja kad je i sam priznao da sam »s pravom odrekla Frankulinovu pismu svako značenje za rješavanje postavljenog pitanja«,

29 a drugi izvor o tome zasad ne postoji. Međutim, ne bih se složila s tvrdnjom da »donošenje konačne odluke o ulozi koju je P, Zrinski namijenio kmetovima na svojim imanjima

... ovisi dakle prije svega Oi dokumentima koji su dosada bili

• poznati samo prema regestima Račkoga«,

30 jer se samo jedan od dokumenata koje Šidak donosi — — to je pismo ozaljskog upravitelja Zmajlovića župniku M. Stampfern u Vivodinu od 22. 111 1670

al — odnosi na jedno Petrovo imanje, naime na Ozalj. Prema tome, takav bi se zaključak mogao izvesti samo u onom slučaju kad bi položaj Petrovih podložnika bio na svim vlastelinstvima jednak. A upravo Frankuknov drugi poziv na smotru upućen 26. III »puku, podložnikom ladanja brodskoga«

32 — dakle onim istim ljudima kojima je kasnije dano obećanje o slobodi i milosti — pokazuje da je Zrinski mogao svoje primorske i pokupske podložnike »pod penu zgublenja glave i svega svoga imanja« pozvati u rat. Zato je autor sam nakon analize Zmajlovićeva pisma ograničio oprost od podavanja i tlake samo na konjanike. Ipak nije bio posve siguran nije li Zrinski mislio i na ostale podložnike, pa je tumačeći dalje spomenuto pismo zaključio da se bez »sumnje provođenje banova naloga nije ograničilo samo na taj slučaj«, jer je prema pismu kranjskih staleža od 29. III »bilo i Kranjskoj općenito poznato da je Zrinski javno s propovjedaonica obećao svojim podložnicima oslobođenje od svih daća i robote«.

33 To bi moglo značiti da vjerujemo više prepričava27. N. dj, str. 376. 28. J. Sidak, J. Skavić, Fragment iz kulturne povijesti XVII stoljeća, Hist, zbornik VI, 1953, str. 132 (potcrtala N. Klaić). 29. Prilog pitanju, str. 368. 30. N. dj. Str. 369. 31. N. dj, str. 370. 32. N. Klaić, n. dj, str. 119. 33. Prilog pitanju, str, 372. — 273 —