ARHIVSKI VJESNIK 4-5. (ZAGREB, 1962.)
Strana - 271
a samo se za podložnike u trškoj sučiji kaže da su »dužni s gospodinom u vojsku poj ti i njih gospodstva brašno, ali parteku na kojnih, ali na volih ođnesti i sprovoditi«. 12 Kod svih öistalih sučija — a ima ih 14 — stražarska, odnosno vojnička služba zamijenjena je novčanim podavanjem«. /ako je »dakle Zmajlović i ovdje u ime Petra obećao podložnicima oprost od daća i tlake, onda i ta obećanja možemo isto tako smatrati nestvarnima, kao i na Frankulinova«. 13 Dakle, bitno je to: slobodnjaci su u onim društveno-ekonomskim uvjetima na vlastelinstvu nisu mogli stvoriti po bik* čijoj zapovijedi ili želji, jer promjena podložničkog stanja nije rezultat volje vlastelina. Zato »da je Zrinjski i podijelio odnosno obećao slobodu svojim kmetovima, morali bismo ga smatrati nepoštenim vlastelinom. Ta kako bi mogao dati oslobođenje od kmetstva onima koji nisu za to imali osnovne materijalne uvjete! Vojnici su na vlastelinstvu preuzeli vojničke dužnosti zato što su mogli služiti kao vojnici, a ne zato što to bi bila njihova ih vlastelinova volja. 14 Zrinski je vrlo dobro znao s kakvim snagama na svojim vlastelinstvima raspolaže, pa se 10. III 1670, dakle svega tri dana prije puta u Beč, obraća svome zetu da mu pošalje obećani novac, jer će inače čitav posao propasti. 15 On je »vrlo dobro znao da mu u ozbiljnoj borbi koju je pripremao protiv cara ne može pomoći njegov kmet, koji je toliko siromašan da jedva zaradi komad kruha za sebe i svoju porodicu«. 16 Zato »gledamo li na taj problem s ovog stanovišta, onda nam postaje još jasnije da Petar nije ni trebao ni mogao misliti na 'oslobođenje kmetstva'. Razješavanjem feudalnih odnosa dobrovoljnim pristankom —- pa makar i u obliku oslobođenja od tlake — značilo bi svjesno uklanjanje one materijalne podloge koja je omogućavala porodici Zrinskih vodeći položaj u Hrvatskoj i Ugarskoj. Kad bi, dakle, tvrdnje o borbi urotnika za 'progresivne ideje' doista imale oslonac u izvorima, onda bismo upravo zbog njih morali urotnike osuditi kao nestvarne i loše poilitičare i sanjare. Naime,- u smislu tadašnjeg društveno-ekonomskog uređenja 'naprednost' se nije mogla očitovati u 'oslobođenju kmetstva', već U jačanju kapitalističkih elemenata, a ti su išli na račun kmetova! Pa u tom smislu su i bih Zrinski napredni, kako je to već naglasio Lebl«. 17 Prema tome »naprednost« se tražila u dosadašnjoj literaturi — izuzevši Lebla —- na potpuno krivom mjestu. Tražilo se od urotnika da prerastu okvire i duh svoga vremena. Zato su oni historičari koji su u spomenutim obećanjima »slobode« našli potvrdu za svoje mišljenje o »pozitivnom« odnosu Petra prema kmetovima bili skloni da pozitivno ocijene ne samo Petrovu ličnost nego i urotu kao pokret u cijelosti. 18 Sužavali su na taj način kompleksnu problematiku urote i urotnika samo na jednu komponentu i pojednostavnili postupak s očitom namjerom da ocjena bude —' bilo pozitivna ili negativna — što čišća. Kako nisam takav postupak smatrala opravdanim,, upozorila sam u spomenutom članku na to da »historijsku ulogu Zrinskih i Frankopana uopće ne možemo promatrati niti 12. R. Lopašić, Hrvatski urbari I, MHJSM V, 1894, str. 218. 13 N. dj, str. 123. 14. N. dj, str. 124. 15. F. Rački, Izprave o uroti, str. 101. IG. N. Klaić, n. dj. str. 123. 17. N. dj, str. 124. 18. V. Bogđanov, Historijsko značenje urote Zrinskih i Frankopana, »Likovi i pokreti«, 1957. str. 8. i si.
