ARHIVSKI VJESNIK 3. (ZAGREB, 1960.)

Strana - 474

kartografska građa jedno od ilustrativnih pomagala kojim se pojačava uvjerljivost objelodanjene dokumentarne građe. Zalaže se da se kartografskoj građi prizna značaj povijesnog vrela. Proučavajući kako se u sovjetskim povijesnim arhivima sređuje rukopisna kartografska građa zaključuje: 1. Pojam vrstanja mora se razmatrati u širokom smislu s više gledišta: filozofsko-logički, znanstveno-teoretski i primjenjeno-praktički. Postava znanstvenog vrstanja moguća je samo na temelju marksističko-lenjinističke metodologije i uzimanja u obzir pozitivnih iskustava stečenih u ruskim i inozemnim arhivima i kartografskim zbirkama na poslovima sređivanja. 2. Savremeni opći načini sređivanja (sređivanje svih vrsta kartografske građe) i načini sređivanja za pojedine vrste karata, uobičajeni u kartografiji, ne gledaju na stare rukopisne karte s gledišta povijesnog izvora. Ipak su rukopisne karte utoliko posebna i osobita dokumentarna građa što ne dopuštaju da se na njih, kada se naučno obrađuju primjene sva načela i načini sređivanja, popisivanja i katalogiziran ja koja su izradili kartografija za tiskane karte, teorija i praksa arhivstva za spisovnu građu i bibliotekarska nauka za knjige. Kartama koje se pohranjuju u povijesnim arhivima i u njima sređuju valja prilaziti prvenstveno kao povijesnim izvorima, kao rezultatu rada određenog povijesnog razdoblja. 3. Proučavanje elemenata koji čine sadržaj zemljopisnih karata, kao i obimnosti i povijesnih uvjeta koji su postojali kada su nastajale kartografske zbirke, značaja mogućih poraba tih karata, djelatnosti osobito osnivača takvih fondova omogućuje da se •utvrde obilježja temeljna za sređivanje karata i planova u povijesnim arhivima. Glavne mogućnosti za sređivanje daju obilježja: teritorijalno-zemljopisno, kronološko i sadržajno. 4. Opća načela za sređivanje zemljopisnih karata jedinstvena su za povijesne arhive, ali kako će se izvršavati u pojedinostima, na što će se sve i na koji način primijeniti u praksi, mora ostati ovisno od određene kartografske zbirke. Konačni je Goldenbergov zaključak: »Nema jedinstvenog recepta za sređivanje raznovrsnih kartografskih fondova i zbirka«. Na godišnjem sastanku Društva njemačkih arhivara u Saveznoj Republici Njemačkoj u Osnabrücku dr Engel je u predavanju »Karta kao arhivalija« ponovio svoje, već prikazane, misli o sređivanju kartografske građe. Suprotno gledište od ovoga razvio je dr Pitz iz Niedersächsisches Staatsarchiv Wolfenbüttel u predavanju »Za sistematiku sređivanja kartografske građe«. Smatra da načelo zemljopisnog rasporeda nije prikladno ni za zbirke koje su kao takve osnovane, nego da ih treba ostaviti u njihovoj povijesnoj svezi, tj. u svezi u kojoj su predane arhivskoj ustanovi. Međutim ostaje neriješenim pitanje da li se to načelo može sasvim primijeniti na sve kartografske zbirke, koje u pojedinim arhivskim ustanovama čine veliki dio u njima pohranjene arhivske građe. Svakako će se morati pokloniti pažnja njegovu daljem prijedlogu, da se za kartografsku građu razvrstanu po načelu provenijencije izrade pomagala za pronalaženje u obliku posebnih preglednih karata. U predavanju »Savremeni problemi u svezi s arhivskim uspremištavanjem karata i planova« dr Krausen iz Bayerische Hauptstaatsarchiv München pozabavio se prvenstveno tehničkim pitanjima i pitanjem privođenja porabi kartografske građe u arhivskim ustanovama. Od arhivske građe koju je za vrijeme rata u Njemačkoj zaštitila sovjetska armija, a 1955. g. sovjetska vlada vratila vladi DRNj, Deutsches Zentral— 474 —