ARHIVSKI VJESNIK 3. (ZAGREB, 1960.)

Strana - 470

vlast. Tako je nastala nužda da se temeljito pretresu sva pitanja o sređivanju građe iz novijeg vremena. Takvom se napose smatra ona građa koja je nastala poslije povijesno prelomne 1945. g. Najprije je Državna arhivska uprava obrazovala posebno povjerenstvo, koje su činili predstavnici zemaljskih glavnih arhiva. Zadaća mu je bila da u tim arhivima na licu mjesta ispita kako se sređuje ova građa. Po obavljenom poslu povjerenstvo je u zajedničkom pismenom izvještaju o uspjehu svog rada utvrdilo da ipak,, iako postoje nekolike podudarnosti, prevladavaju različnosti pri sređivanju. Postupke sređivanja uvjetuju prvenstveno načini i kakvoća vršenja kancelarijskog poslovanja na mjestima gdje se nalazila po svojoj prvobitnoj namijeni, a zatim stanje građe (potpuna ili ostaci, pravilno složena ili ispremješana) u kojem ju je primila arhivska ustanova, i njezine prostorne mogućnosti ne samo za pojedine arhivističke sredivačke poslove nego i za prihvatno i konačno uspremištenje. U dijelu tog prikaza gdje se izvještava o savjetovanju u Schierkeu već je spomenuto da je jedan od referata sadržavao »Iskustva stečena pri sređivanju i popisivanju građe iz novijeg vremena«. Održao ga je dr Rudolf Diezel. Njegovo predaVanje, djelomično skraćeno i prerađeno, objavljeno je pod naslovom »Erfahrungen bei Ordnungs- und Verzeichnungsarbeiten an neuesten Schriftgutbeständen« (sv. 3, str. 68-75). Svoje glavne misli o sređivanju i popisivanju građe iz novijeg vremena sažeo je u ove tri točke: »1. Sređivati i popisivati prema dosadašnjim arhivsko-teoretskim načelima. Mjerodavni su: a) za tvorbu fondova načelo provenijencije, b) za raspoređivanje građe strogo ili dotjerivačko pisarničko načelo, ako postoje prikladni spisovni planovi, koje treba svakako iznaći, c) ako se dosadašnje pisarničko raspoređivanje ne može razaznati ili nije prikladno,' onda se prije spomenuto načelo zamijenjuje načelom upravnog ustrojstva. Pri tome se običava uzimati temeljnim najčešće posljednje ustrojstvo uprave kao u pravilu najraščlanjeniju upravnupodjelu. 2. Za razliku od pređašnjih načina tok rada se kreće općenito uzevši od cjeline i od većih jedinica k pojedinačnome. Pokušat će se postići što je moguće više tako da se spisovna građa rasklopi i kako treba razvrsta. Tek kada se potpuno iskoriste ove mogućnosti, pristupa se kartotečnom popisivanju i upisivanju u kazalo. 3. Sređivanje i popisivanje proteže se u svakom slučaju do pojedine spisovne jedinice. Primjeni li se načelo upravnog ustrojstva, potreban je zbog toga dalji tok rada, koji obuhvaća spisovnu jedinicu. Jedinice učinjene s mnogo mana privede se porabi pomoću uputnica, kao i spisovnog natpisa, na koji se iz nevolje upućuje s »među ostalim«. Potrebno je potpuno se osloboditi pomisli da je sređivati i popisivati građu iz novijeg vremena lakši posao. Ne pretjeruje se, kada se tvrdi da se za te poslove postavljaju veći zahtjevi nego za one koje iziskuje sređivanje i popisivanje građe iz 19. i početka 20. st., nastale u vremenu kada se dobro radilo u pisarnicama. Ono što se iz bilo kojeg razloga zanemarilo ili propustilo učiniti tokom kancelarijskog poslovanja u pisarnicama, postaje kod arhivskog sređivanja zadaća arhivskih radnika. Njihova je dužnost pronalaziti i ispravljati takve pogreške. Za tu svrhu nije dovoljno poznavati, makar i najpodrobnije, samo pravila arhivistike i arhivsku praksu. Na savjetovanju — 470 —