ARHIVSKI VJESNIK 3. (ZAGREB, 1960.)

Strana - 469

bila je uputa koju je 1931. g. generalni direktor francuskih arhiva poslao voditeljima departmanskih arhiva, da posvete svoju pažnju arhivima takvih trgovačkih i industrijskih poduzeća koja će prestati da rade. Naredbom od 17. VI 1938. omogućeno je da se građa privatnih arhiva proglasi povijesnim spomenicima («monuments historiques«). Odatle izlazi pravo države da vrši nadzor nad tom građom, da zabranjuje njeno iznošenje u inostranstvo, te da joj, ako se građa prodaje, pripada prvenstvo kupnje. Ipak, nastojanja da se građa iz privatne privredne djelatnosti zaštiti u svakom pogledu, mogla su se provoditi sustavnim putem tek poslije drugog svjetskog rata i na ne mali poticaj iskustava stečenih u drugim zemljama. Dakako da su se pri tome morale svladavati one poteškoće koje nastaju iz biti kapitalističke privrede. Rješenja ponuđena u tu - svrhu vlasnicima arhivske građe predstavljaju srednji put, i donose, kako se čini, dobre uspjehe. Gille je naveo sve »types de documents« koji se uglavnom pojavljuju u privrednom životu. Učinio je to da dade logičnu podjelu koja može poslužiti i arhivskom radniku i povjesničaru, a ne obrazac obvezatnog raspoređivanja za sve fondove, serije i podserije. S tim u svezi uočio je sustavne teškoće koje nastaju pri sređivanju savremenog mehaniziranog ili strojevnog knjigovodstva. U popisu stručne literature koju spominje prije vrstanja građe iz privrednih organizacija navodi i opće priloge pitanju privredne arhivistike, napose s anglosaske strane, stavivši na prvo mjesto «Dictionnaire universel de commerce« (Paris 17231730), djelo u više knjiga od Savaryja. Neuss želi da se taj popis dopuni i njemačkom stručnom literaturom, te zbog toga upozoruje na svoje djelo »Aktenkunde der Wirtschaft, dio I, Berlin 1954. Svoj plan vrstanja (»cadre de classement«) izradio je Gille samo djelomično prema savremenoj građi naprosto zato što je Arhiv ima za sada razmjerno malo. Ovaj plan sadržava 14 grupa. Prikazavši ih redom, Neuss primjećuje da se tradicionalna francuska težnja za logičnošću ne može zadovoljiti shvaćanjem koje se drži organskoga postanka i poštuje uza nj posebni slučaj. Njemački arhivski radnici trudit ee se da i kod građe nastale u privrednim organizacijama prije uvođenja socijalističkog poretka, ukoliko nije suviše upropaštena, sačuvaju vidljivim ustrojstvo privredne organizacije i njene uprave. Doduše, i u Gilleovom se' vrstanju nazire pravo načelo ustrojstva, no ono je probijeno nastojanjem da se zajedno obuhvati sve što je bilo kako predmetno istorodno. Preustrojstvo uprave u DRNj provedeno 1952. g. zadalo je osobito zemaljskim glavnim arhivima nove i ne male zadaće. Radi ukidanja zemaljskih vlada oni su morali preuzeti velike količine građe i takve koja još nije postala arhivskom, jer je potjecala iz neposredne prošlosti, a djelomice i iz 1952. g. Ova posljednja bila je i nadalje potrebna upravnim nadleštvima po novom uređenju da okončaju još nedovršene postupke. Stoga je arhivima bila druga zadaća da poslije preuzimanja odmah započnu sređivati tu građu da je mogu davati na porabu. Traženju da se građa posudi za službene svrhe moralo se udovoljiti u najkraćem roku. Dakle, isključeno je bilo, da se ona bez izuzetka sređuje po svim arhivističkim pravilima, napose i zato što još ni u pisarnicama nije bilo izvršeno probiranje da se izluči i odbaci građa koja nema vrijednosti. Ubrzo se javio i drugi zahtjev da ova građa bude arhivski sređena. Postavila ga je nauka za svoja istraživanja. Zanimljivost te građe sastoji se u tome što sadržava svjedočanstva o prelaznom dobu, o pojedinim mjerama i stupnjevima razvitka novog društvenog i gospodarskog poretka koji poslije sloma fašističke vladavine izgrađuje radnićko-seljačka — 469 —