ARHIVSKI VJESNIK 3. (ZAGREB, 1960.)
Strana - 439
Jjujući evo već preko deset godina delà na koja nikakav uticaj nije izvršio naš revolucionarni preobražaj svojim idejnim, naučnim komponentama. S druge strane, i u planu rada tih ustanova i kadrova uglavnom se produžuju davno započeti radovi ili pak organiziraju novi, ali po istom sistemu rada kao nekada . . .« S ovim se najtješnje povezuje i pitanje materijalnih sredstava koja zajednica daje za napredak historijske nauke. Autor je dobro ukazao (str. 27) kako sloboda naučnog stvaranja i slobodno korištenje materijalnih sredstava koje daje društvena zajednica mogu pomoći i održavanju zastarjelih tendencija u našoj historijskoj nauci; naglasio potrebu (str. 40) da »društvo ima mogućnosti da raspodjelom svojih sredstava utiče na određene proporcije u radu ustanova, a time i u samoj istorijskoj nauci, potstičući razvijanje savremenijih oblika rada i ustanova koje prihvata ju savremene zadatke — ukratko, da odlučujuće utiče u prilog pozitivnim tendencijama u razvitku naše istoriske nauke.« I dosadašnja je pozitivna praksa pokazala da rješenje problema financiranja, kao regulativa razvoja, treba tražiti u onome što i autor u svojim zaključcima (str. 102) sugerira, tj. »trebalo bi sve više ići na finansiranje naučnih zadataka a ne naučnih ustanova.« No, kada je riječ o ustanovama, treba svakako spomenuti i autorova vrlo dobra razmatranja (str. 36. i slijed.) o starim i novim ustanovama za historijske studije u našoj zemlji. Naglasivši pojavu niza novih ustanova koje se uglavnom posvećuju užoj historijskoj problematici vezanoj za borbene tradicije radničke klase i revolucionarna ostvarenja u našem vremenu, autor pravilno ističe kako je nemoguće solidno izučavanje te problematike izvan istraživanja općeg historijskog procesa pa dobro kaže: »Izučavati radnički pokret, socijalističku- misao i socijalističke partije izdvojeno od opšteg istoriskog razvitka znači ostati na nivou shvatanja da su to propratne pojave istoriskog razvitka a ne i njegov sastavni, bitni deo.« Jednako, mislimo, zaslužuje da se citiraju i dalji autorovi izvodi u tom pravcu (str. 37), gdje se kaže: »Takva podela problematike u istoriskim izučavanjima često je dobrodošla pojedinim istoričarima da noviju istoriju izučavaju i obrađuju bez istorije radničkog pokreta, da se ograniče na sebi blisku građansku istoriju sa njenom preživelom problematikom, pod izgovorom da se idejna, revolucionarna, socijalistička ukratko klasna problematika posebno izučava, u posebnim ustanovama i sa posebnim kadrovima. Na taj način subjektivne sklonosti dobijaju opravdanje u »objektivnim« uslovima, »organizaciji« naučnog rada, određenom »sistemu« podele rada i posebnih izučavanja u okviru pojedinih naučnih ustanova. Time se, ujedno, stvaraju povoljni uslovi da u okviru »stručnog« i »čisto« naučnog rada, »pripreme istoriske građe«, istoriografske »rekonstrukcije činjenica« — oživljava nasleđeni buržoaski metod rada«. Autor je na drugom mjestu (str. 82) sasvim ispravno dopunio ovo izlaganje: »Ali, s druge strane, marksistička izučavanja novijeg perioda, koja obuhvataju revolucionarnu problematiku, uglavnom ostavljaju postrani dobar deo istoriske problematike koji se odnosi na vladavinu buržoazije.« Mi bismo arhivisti dodali ovome još nešto. Pri spomenutoj »podjeli rada« došlo je u mnogo slučajeva i do toga da su se mnoge od novih ustanova posvetile isključivo sakupljanju arhivske građe, da su postale zapravo arhivske a ne naučno-istraživačke ustanove. Pritom sabiru i takvu građu koja je integralni dio fondova u općim republičkim i regionalnim arhivima cijepajući tako organske cjeline historijske dokumentacije. Nije potrebno dokazivati — 439 —