ARHIVSKI VJESNIK 3. (ZAGREB, 1960.)

Strana - 440

kolike neprilike to stvara radu općih arhiva i koliko ta dezintegracija i dekoncentracija pojedinih fondova (organskih cjelina) šteti racionalnosti rada u oblasti historijskih istraživanja. Znači da bismo u budućim organizacionim rješenjima trebali prije svega, do najveće moguće mjere, ostvariti jedinstvene ustanove za proučavanje novije nacionalne historije. Specijaliziranim ustanovama, koliko su potrebne za izučavanje neke posebne problematike, kao i specijalnim arhivima trebalo bi jasnije preczirati zadatke u sabiranju građe, uz poštovanje principa integralnosti arhivskih fondova s jedne strane, a nadležnosti općih arhiva s druge strane. Neophodnost kolektivnog — organiziranog rada u historijskoj nauci i saznanje da je bez takva rada nemoguće rješavanje svake iole važnije problematike dovoljno prožima cjelokupna autorova izlaganja. Možda će tko primijetiti da su to dovoljno poznate stvari pa da ih i ne treba ponavljati. Činjenica je međutim da smo s provođenjem tih »poznatih stvari« tek u počecima. Dapače vrlo je žalosna činjenica da npr. od postojećih historijskih instituta u NR Hrvatskoj ni jedan od njih od svog osnutka do danas nije na kolektivnoj osnovi organizirao niti jedan zadatak obrade neke značajnije historijske problematike! Dakle, očito je već vrijeme da povedemo ozbiljnu i konstruktivnu diskusiju o dosadašnjem radu, ostvarenjima i planovima naših instituta, a i šire — načelno i konkretno — koliko nam i kakvih ustanova treba koje će biti zaista instituti, tj. osnovne i solidno organizirane naučno-istraživačke jedinice, a ne kao dosada da budu neke kompleksne i neodređene ustanove u kojima se isprepleću neki elementi: instituta, naučne stanice, odmarališta-gostinjca, arhivske zbirke, servisa za tehničke usluge i si. Kako i ovi problemi bitno zadiru i ü domenu arhivske službe, to će sigurno i redakcija »Arhivskog vjesnika« rado pružiti mogućnosti svakom tko bude želio da svojim prijedlozima doprinese diskusiji i pronalaženju najboljih rješenja. Treba, nažalost konstatirati da je dosada bilo malo inicijative za ove diskusije. Ni historijski časopisi, pa ni oni »vodeći«, ni historijska društva (kao ni Povijesno društvo Hrvatske) nisu pokazali spomena vrijedne inicijative, aktivnosti ni zahvata u ove i srodne, nesumnjivo, vitalne probleme naše historijske nauke. Naglašavajući živu i organsku povezanost i zainteresiranost arhivske službe s organizacionim i ostalim problemima historijske nauke, mislimo da ne treba dokazivati tu tijesnu povezanost. Da je čitav proces od prikupljanja, pa sređivanje arhivske građe, preko njene analize, do sinteze i ostvarenja historijske studije — djela, da je to sve jedna cjelina, jedan jedinstveni proces, to je uglavnom svima poznato. Jednako je jasna i bitna posljedica i zaključak koji odatle proizlazi, tj. potreba najuže suradnje arhivskih ustanova koje prikupljaju i sređuju građu s naučno-istraživačkim ustanovama odnosno istraživačima koji organiziraju obradu te građe, njenu analizu i ostvarenje sinteze — naučnog djela. No, kako je ostvarenje te organske povezanosti kod nas u praksi sasvim manjkavo i nedostatno, pa potom i sadržina tog jedinstva ponekad nejasna, dobro je učinio i dr M. Đorđević što je ponovno i razmjerno iscrpno naglasio niz aspekata ovoga pitanja, na mnogo mjesta u svom radu, od uvodnih napomena do zaključnih izlaganja. Spomenut ćemo posebno njegove izvode (str. 80) gdje se kaže: — 440 —