ARHIVSKI VJESNIK 3. (ZAGREB, 1960.)
Strana - 248
da se i sam Spičić nije smatrao kolekcionarom, a niti da je za tim , smjerao. On je vjerojatno dobio te fragmente nekom prilikom bilo radi obrade bilo da ih povjeri nekom na čuvanje, pa je prilikom predaje svojih arhivalija predao i te fragmente. Poraba izraza »arhiv« za oznaku arhivske građe Spinčića nije loša, pače je uobičajena u literaturi. No, arhivisti Državnog arhiva u Zagrebu utvrdili su opravdano na svom stručnom radnom sastanku održanom 1959. godine da se arhivska građa određenog javnog radnika,' koja se zbog geneze običava kvalificirati kao> arhiv te ličnosti, ubuduće registrira kao »rukopisna ostavština«, da bi se postigla specijaiiziranost izraza »arvih«. U cilju unapređivanja arhivske terminologije kod nas i ja ću u. ovoj radnji zamijeniti izraz »arhiv« sa izrazom »rukopisna ostavština«, pa prema tome će se »arhiv Vjekoslava Spinčića« nazivati »rukopisna ostavština Vjekoslava Spinčića«. Polučio bi se još veći uspjeh u stvaranju naše arhivske terminologije kad bi se izraz »fond« magao udomaćiti u našoj arhivistici za građu nadleštava, ustanova, i organizacija, tako da bi se izraz »arhiv« mogao ograničiti samo na pojmovni sadržaj arhiva kao ustanove. Fond nastaje djelatnošću određene administracije, a rukopisna ostavština djelatnošću određene osobe, te predstavlja dokumentaciju vršenja funkcija organa vlasti, njegova službenika ili pak s druge strane javnog radnika. Arhivski fond je organizam koji se formira, raste i transformira prema uslovima koji utječu na stvaraoca fonda. Ako se mijenjaju funkcije administracije ili osobe, mijenja se i stanje fonda odnosno rukopisne ostavštine. Stoga kod sređivanja fonda ili rukopisne ostavštine ne postoji šema za sređivanje. Arhivist ne može utvrditi a priori uslove koji reguliraju formaciju i poredak u jednom fondu ili rukopisnoj ostavštini. Arhivist može samo- studirati organizam, a zatim utvriti regule prema kojima je taj fond odnosno rukopisna ostaština formirana. Iskustva iz srodnih primjera naravno treba koristiti, ali rješenje glavnih pitanja zavisi od pravilne ocjene specifičnosti svakog konkretnog fonda ili rukopisne ostavštine. Svaki fond i rukopisna ostavština predstavljaju zasebno biće sa svojim karakteristikama, koje arhivist mora znati utvrditi prije nego što pređe na sređivanje. Kod rukopisne ostavštine jednog javnog radnika arhivist postiže saznanje o individualnosti i karakteristikama te ostavštine svestranim upoznavanjem ličnosti i djeb osnivača te arhivske građe i njegove uloge u društvu, a posebno na osnovu saznanja sadržaja te građe. Poznavanje funkcije i uloge Vjekoslava Spinčića pa i vremena u kojem je živio dat će samo idealnu sliku jednog inventara za slučaj kad bi sve bilo sačuvano što bi trebalo dokumentirati takav inventar. Činjenica je međutim da nije sve sačuvano što-je Spinčić mogao sačuvati, niti su u 'konkretnom slučaju ikada postojale sve arhivalije da bi se mogao učiniti ili ostvariti onaj idealni inventar. Trebalo je dakle ustanoviti koliko je od čega sačuvano. Utvrditi to značilo je utvrditi — 248 —