ARHIVSKI VJESNIK 2. (ZAGREB, 1959.)

Strana - 560

IZ ARHIVA U OSIJEKU God. 1947. osnovana je u Osijeku za Osijek i sjeveroistočni dio NR Hrvatske ispostava Državnog arhiva u Zagrebu, kako bi se spašavala i skupljala arhivska grada tog kraja. Toj je ispostavi kasnije dan naziv Osječko spremište Državnog arhiva u Zagrebu. Iako je Arhiv imao samo jednog arhivistu i jednog pomoćnog službenika uspjelo je ipak prenijeti u Arhiv veliki broj arhiviskih fondova iz Osijeka i njegove okolice. Kao najvažnije arhiv gradskog poglavarstva u Osijeku s protokolima od g. 1705. i spisima od godine 1809., arhiv vlastelinstva grofova Eitz u Vukovaru od godine 1721.—1944., arhiv šeste graničarske kompanije u Babinoj Gredi od godine 1773.—1866. i urbarski arhiv sudbenog stola u Osijeku. Zatim 625 vjerskih matičnih knjiga počevši od godine 1693. Razumije se, da skupljena arhivska građa nije samo mehanički uskladištena, već je ona prema mogućnostima također i sređena i znastveno obrađivana. Kako je osječka arhivska ustanova već u svojim počecima prerasla okvire jednog arhivskog spremišta, donijelo je Općinsko vijeće i Vijeće proizvođača Narodnog odbora općine Osijek — Gornji grad — 17. I. 1956. odluku, da se osnuje samostalni »Arhiv u Osijeku« kao budžetska ustanova grada, koja preuzima osječko spremište Državnog arhiva u Zagrebu. Ta odluka nije dobila potvrdu, jer je postojeća arhivska ustanova već bila prerasla i okvire gradskog arhiva, na što je 16. VII. 1956., kao svoju budžetsku ustanovu »Arhiv u Osijeku« osnovao Narodni odbor kotara Osijek. Izvršno vijeće Sabora Narodne Republike Hrvatske odborilo je 21. XI. 1956. tu odluku time, da novi Arhiv ima početi rad 1. I. 1957. Prigodom uređivanja arhivske službe u NR Hrvatskoj dodijeljena su osječkom Arhivu područja kotareva Osijek, Vinkovci, Našice i Virovitica, krajevi, koji su povijesno, upravno, gospodarski i saobraćajno najuže vezani s Osijekom. Tcčiji

j

m dviju godina svojeg samostalnog djelovanja Arhiv u Osijeku nastavio je sa skupljanjem, evidentiranjem i zaštićivanjem arhivske građe Osijeka i svojega područja. Rad na terenu postao je naročito važan, jer je ondje arhivska građa do tada u glavnom bila bez dovoljnog nadzora. Takav rad moguće je u,pješno provesti samo izgradnjom mreže arhivskih povjerenika u svim važnijim mjesnim središtima, temelje čega je uspjelo postaviti uz pomoć narodnih vlasti i mjesnih muzeja. Preostaje da se tome dade i čvrst organizacioni esnov. Kao i kod svih ostalih Arhiva i pred osječkim stoje dva teško rješiva goruća pitanja: pitanje povećanja arhivskog stručnog osoblja i pitanje prostora. Iako i je Arhiv dobio administratora i dodijeljen mu je samostalni Odio za povijest radničkog pokreta, NOB i Partije sa dva honorarna službenika i vlastitim budžetom, sav ostali arhivski rad ostao je i nadalje na jednom arhivistu kao rukovodiocu i na jednom arhivskom manipulantu. Sistematizacijom radnih mjesta predviđeno je doduše postepeno povećanje potrebnog osoblja, čije ostvarenje međutim ovisi o financijskim mogućnostima. Jednako je važan smještaj arhivske građe, jer su dosadašnje prostorije odavna prenatrpane, a imade mnogo vrijedne građe, koju bi trebalo prenijeti, a i takve, koja je ugrožena. Nema drugog rješenja nego doći do nove zgrade, na čemu se uporno radi. S obzirom na nastalo razgraničenje područja bilo je potrebno odlučiti o podjeli pojedinih arhivskih fondova između osječkog Arhiva i Državnog arhiva u Zagrebu, što je sporazumno uređeno 3 nevom upravom Državnog arhiva u Zagrebu. Kod toga bilo je za osječki Arhiv od posebne važnosti vraćanje vjerskih matičnih knjiga kao jednog od najstarijih povijesnih vrela ovih krajeva. Radu Arhiva mnogo je pomogao i imenovani Arhivski savjet, koji je odmah na prvoj svojoj sjednici prihvatio statut arhiva i sistematizaciju radnih mjesta te zahvatio u svu problematiku arhivske ustanove. Osječki se Arhiv naravski nije mogao zadovoljiti samo radom unutar Arhiva, već je u istoj mjeri radio i na popularizaciji Arhiva, arhivske službe i domaće — 560 —