ARHIVSKI VJESNIK 2. (ZAGREB, 1959.)

Strana - 546

da na svijet i društvo, zbog čega je neophodno potrebno poraditi na jačanju razvoja marksističke historiografije i osloboditi se ograničenosti na polje političke historije. Autor smatra, da je zaštita arhivske grade osnovni problem arhivske službe i da je donošenje zakonskih propisa u mnogome pridonijelo boljem postupku sa arhivskom građom. Da bi se zaštitila arhivska građa u samim arhivima, postavljeno je kao hitna i neodložna potreba osnivanje moderne centralne radionice za konzervaciju, restauraciju i mikrof Umovanje arhivskih dokumenata i knjiga za cijelu Srbiju. Iz izvještaja se razabira, da je osnovna djelatnost arhiva u Srbiji bila sređivanje, da je prema prikupljenim podacima krajem 1957. u svim historijskim arhivima na njezinom području bilo oko 27 km polica arhivske građe, od čega je sređeno oko 7 km. Kako je na tom poslu radilo oko 200 arhivista i arhivskih pomoćnika, slijedi, da je svaki od njih sredio godišnje oko 4 m. No to su uglavnom bila tek gruba sređivanja. Na škartiranju Se do sada malo radilo. Znatnu brigu posvetili su arhivi NR Srbije objavljivanju građe, te su od 1945. do danas izdali 32 knjige sa oko 9000 stranica građe. Pri tomu treba istaknuti naročito, da arhivi Beograda i Novog Sada nisu više jedini arhivski centri u Srbiji i da je interes za arhivsku građu poslije rata znatno porasao, što se očituje iz broja posjeta u arhivima i broja objavljenih hostorijskih radova u historijskim časopisima. I kada se uzme u obzir svekolika djelatnost arhiva u NR Srbiji, treba priznati, da je pored dva osnovna problema, s kojima su se oni neprestano morali boriti (a borit će se i dalje još dugi niz godina sigurno), a to su pitanje prostora i pitanje kadra, ipak postigli vidne rezultate, koji su to značajniji, kada se zna, da arhivska služba u Srbiji u cjelini uzevši nema velikih tradicija. Stvoreni su temeljni uvjeti za razvitak i napredak arhiva u perspektivi, a ono, što je već do sada postignuto, pokazuje, da je stvar postavljena na pravi kolosijek. P. Damjanović u članku »Lenjin o prikupljanju i iskorištavanju istorijskih izvora« (str. 29-34) ukazao je činjenicu, da se Lenjin nije samo koristio dokumentarnim materijalom u svom radu, nego je također poticao na prikupljanje i čuvanje izvornog materijala u prvom redu onoga, koji se odnosi na osnivanje i historiju Komunističke partije u Rusiji, a naročitu je pažnju poklanjao memoarskoj građi radi upoznavanja i izučavanja iskustava stečenih u revoluciji. Konačno na njegovu je inicijativu osnovan u Moskvi »Centralni državni arhiv Oktobarske revolucije i socijalističke izgradnje«. D. Ć o s i ć u zanosno-pisanom literarno - poetskom sastavu »Za pamćenje i kontinuitete« (str. 35-36) zalaže se za »njegovanje kulta istoričnosti (?) i za poštivanje dokumenata, koje svjedoče o čovekovom stvaralaštvu, borbi i porazima ...« završavajući na kraju, da je »snaga jednog naroda u snazi njegovog pamćenja, bez čega nema ni velikih podviga ni velikih stvaralaca, ni velikih boraca ... nema samopouzdanja i vere u svoj narod, u čovečanstvo«. U rubrici »Prikazi i pregledi arhivske građe« donosi Lj. Aleksić prikaz svojih istraživanja o »Arhivskoj građi o Srbiji u arhivu francuskog Ministarstva spoljnih poslova« za razdoblje od 1896—1918. koji istina pruža mnogo novih i zanimljivih podataka, premda ni izdaleka ono, što bi se od njega moglo očekivati (str. 37-48). — 546 —