ARHIVSKI VJESNIK 2. (ZAGREB, 1959.)

Strana - 545

nama. Sama arhivistika, kao naučna disciplina, izgubila se je u okvirima diplomatike, zapremajući u njoj vrlo skromno mjesto, dok se na tekuće arhive nije nikako ili se malo pomišljalo. Stoga treba pozdraviti sve one napore, koji se u tom pravcu vrše u novoj socijalističkoj Jugoslaviji, napose da se okupe i povezu one društvene snage, koje će znati i moći pristupiti rješavanju svih pitanja na ovom sektoru našeg kulturnog života. A pojava arhivističkih časopisa poslije 1945. ukazala je na čitav niz mnogobrojnih sad više sad manje složenih problema arhivske službe u našoj zemlji. Arhivski časopisi su javna govornica, na kojoj se izmjenjuju misli i iskustva postignuta u radu na terenu i u samim ustanovama. A ovaj zadatak namijenilo je Društvo arhivskih radnika NR Srbije svojoj novoj reviji »Arhivski almanah«. Časopis će izlaziti kao godišnjak, umjesto »Arhivskog pregleda« koji je prestao izlaziti krajem 1956. god. Potreba da se pokreće novi časopis najbolje posvjedočuje aktuelnost arhivskih problema, a ono što pruža mogućnost za to, to je bez svake sumnje široko razgranata mreža arhivskih ustanova u Srbiji. Veći broj arhiva privukao je veći broj ljudi u arhivsku službu, koji su pristupili svladavanju postavljenih zadataka na ovom području: trebalo je prikupljati građu, uspostaviti vezu sa registraturama, pronaći prostorije za smještaj arhiva, organizirati rad u ustanovi, povezati se sa javnim kulturno-prosvjetnim životom svoga kraja. Na taj način pribirala su se radna iskustva, dobra i loša, utirali su "se putovi, kojima treba ići, a ukazivale su se dakako i slabosti, koje je trebalo otklanjati. A sva ta iskustva zajedno mogu i treba da koriste u velikoj mjeri i ostalim arhivskim ustanovama širom Jugoslavije. »Arhivski almanah« izašao je u vrlo lijepoj opremi, na dobrom papiru, s mnogo ilustracija i tabela. Odlikuje se raznovrsnošću sadržaja u kojem se ogleda aktivnost arhivskih ustanova i metode rada; odrazu je način, kako su one prilazile rješavanju pojedinih pitanja i konkretnih zadataka posljednjih godina. Članci, prikazi, izvještaji, ukazuju na mnoge uspjehe, ali i na mnoge slabe strane, koje govore, da će trebati uložiti još mnogo truda i napora da se otklone nedostaci i negativne pojave. Napose treba istaći nastojanje redakcije da uspostavi kontakt između arhivskih radnika i historičara, što je u Almanahu došlo do izražaja učešćem historičara, kao i objavljivanjem historijskih radova pojedinih arhivista. O Ove povezanosti u Hrvatskoj na žalost nema, ili je ima u posve neznatnoj mjeri, pa nikada nije suvišno podvući da bi i naša nastojanja, među ostalim, trebalo usmjeriti u tom pravcu. Na prvom mjestu prikazao je E. H as a n a g i ć u članku »Istorijski arhivi u Srbiji« (str. 7-28) razvoj i stanje arhivske službe u NR Srbiji. To je zapravo prigodni osvrt uz desetogodišnjicu osnutka arhivskih sredidišta, iz kojih se je razvila većina sadržanih sreskih arhiva. Anketa Saveza društava arhivskih radnika FNRJ pokazala je, da je prošlost ostavila u nasljeđe vrlo skromno arhivsko blago na području Srbije; krajem 1957. evidentirano je na tom području oko 1600 fondova i oko 160 zbirki, od čega na XX. st. otpada oko 1400 fondova i oko 165 zbirki. Ova činjenica jasno ukazuje, da se proučavanje prošlosti srpskoga naroda ne može zamisliti bez rada u velikim državnim arhivima stranih, u prvom redu susjednih zemalja. Osim toga Hasanagić ističe potrebu, da se naša historiografija oslobodi mnogih idealističkih pogle35 — 545 —