ARHIVSKI VJESNIK 1. (ZAGREB, 1958.)

Strana - 562

stvovanje u svakom normiranom škartiranju građe. b) Preuzimanje arhivske građe iz registrature u arhivsku ustanovu nije momenat za škartiranje građe. Tek solidno i detaljno upoznavanje te građe može pružiti mogućnost škartiranja u povoljnijem trenutku, koje ne će biti štetno po razvoj znanosti. Rosa M. Borsarelli bavi se pitanjem funkcija arhivističkih nadzorništava nad škartiranjem arhivske građe. Povod joj daje inicijativa Ministarstva unutrašnjih poslova za preuređenje normi za škartiranje arhivske građe. Već je zakon o arhivima iz g. 1939. uspostavio razliku između arhivskih ustanova i arhivskih sekcija s jedne i arhivističkih nadzorništava s druge strane, a zakon iz god. 1953. ih je posve odijelio kao dva različita i međusobno neovisna organa. Ona ukazuje na neke kontradikcije u zakonu iz g. 1939. u vezi s funkcijom nadzorništava u škartiranju arhivske građe s namjerom, da se te nedosljednosti i nejasnoće pri preuređenju normi za škartiranje uklone. 15

). Rassegna donosi i referat J. H. Collingridgea o zakonskim propisima i praksi škartiranja u raznim zemljama u svijetu, koji je Collingridge održao na III. internacionalnom kongresu arhiva u Firenci g. 1956. *6) i diskusiju, koja se razvila na kongresu u vezi s navedenim referatom, u kojoj su Učestvovali Virgilio Giordano 17

), Antonino Lombardo ^), Francesco Loddo Canepa 20) i Ugo Speranza 2i). Guido Pampaloni u prikazu La Riunione degli Archivi delle RR. Rendite nel Granducato Toscano (1814—1852) 2i

a

) daje historijski presjek operacije škartiranja arhivske građe vršenih u Toscani u prošlom stoljeću; što pokazuje s koliko su opreza i promišljenosti postupali s arhivskom građom već onda u zemlji s dubokom arhivskom tradicijom. PROBLEM KONSTRUKCIJE ARHIVA Salvatore Carbone u članku La moderna edilizia degli Archivi 2itj) tretira problem suvremene konstrukcije arhiva. To je bio jedan od veoma gorućih problema u prošlosti. Zbog pomanjkanja jednog organskog plana — ističe pisac — većina je talijanskih arhiva završila po starim samostanima, vojarnama i starim palačama, koji ne mogu nikako odgovarati zahtjevima i funkcijama, koje arhivima namjenjuje moderna arhivistika. Te su naime stare zgrade ili prevelike i onda ostaju ogromne neiskorištene prostorije da zjaju i čekaju na novu gradju ili su premalene i neprikladne za adaptaciju i povećanje posebnog prostora, te tako onemogućuju normalni razvoj ustanove. Tako faktor prostor je do sada ponajčešće negativno djelovao na faktor vrijeme. Pisac zato odbija da govori o najboljim načinima adaptacija starih zgrada za arhive, nego samo tretira problem konstrukcije novih arhiva građenih ad hoc. U pitanju, gdje da se zidaju novi arhivi, da li u centru grada ili na njegovoj periferiji, pisac stavlja van diskusije prvu alternativu, ako je samo koji arhiv poslužila ta sreća, da se'za nj u centru grada nađe potreban prostor. Carbone čak daje prednost kakvoj vojarni u centru, koja bi se dala u dovoljnoj mjeri adaptirati za funkcije arhiva, nad ovom zgradom ad hoc na periferiji grada. U centru je međutim zemljište za gradju redovito jako skupo 1 jer je teško osigurati dovoljno prostora za nadogradnju u budućnosti, kako bi se zadovoljile potrebe razvoja arhiva. U centru grada se ne može ići niti u visinu preko određene mjere zbog regulacionog plana grada. Tako najčešće dolazi u obzir periferija grada, koju alter— 562 —