ARHIVSKI VJESNIK 1. (ZAGREB, 1958.)

Strana - 576

smisla osigurati točnost njegove reprodukcije« (str. 206). To tim više, u zaključku ponavlja autor, što publiciranje savremene obilne građe u izvodima moramo prakticirati, jer time možemo dati nauci na raspoloženje više dokumenata »bez povećanja obima zbornika«. Iz uže oblasti arhivistike ima u ovoj rubrici također tri zanimljiva članka. T. G. Snytko, »O metodike sostavljenija putevoditelej po gosudarstvennym arhivam« (4, 193—204) ističe neophodnu potrebu izrade tih arhivskih vodiča kako bi se time samo iskorištavanje arhivskih materijala, u naučne i prakktične svrhe, postalo još šire, bolje i potpunije. Za izradu takvih vodiča, kaže autor, postoje sada mnogo bolji uslovi nego ranije. »U arhivima više gotovo i nema fondova koji nisu evidentirani — registrirani.« (str. 193). Uz takvo stanje sovjetskih arhiva mogla je Glavna arhivska uprava da god. 1955. donese i instruktivno pismo »O pripremi za izdanje vodiča.« Autor zatim iznosi mišljenje da. svi arhivski vodiči moraju biti sastavljeni po jedinstvenim principima, te smatra da moraju imati ove sastavne dijelove: a) predgovor, b) karakteristike arhivskih fondova, i c) informativni aparat. Analizira detaljno te sastavne dijelove u svijetlu kritike vodiča nekih arhiva u SSSR-u, pa zaključuje ovim prijedlozima : 1. Svaki arhiv bi trebao smišljeno organizirati rad na izradi svog vodiča; povjeriti to najkvalificiranijim naučnim suradnicima; proučiti postojeće vodiče, sagledavši njihove pogriješke i nedostatke; angažirati na poslu redigiranja i historičare — istraživače; shemu i nacrt vodiča pretresti na zasjedanju arhivskog savjeta. 2. Predgovori bi morali biti unificirani, ukoliko to dozvoljavaju specifičnosti arhiva; trebali bi sadržavati informacije potrebne korisnicima vodiča, kao i informacije koje će uticati na proširenje kruga korisnika arhivskih fondova. 3. Vodiči državnih arhiva moraju biti u maksimalnoj mogućoj mjeri potpuni t. j. moraju dati pregled svih fondova. Naučno i praktično značenje pojedinih fondova odredit će i obim i način njihova opisa. 4. Razradi sheme karakteristika pojedinih fondova treba posvetiti posebnu pažnju. Shema mora biti dobro smišljena, naučno osnovana i mora olakšati istraživačima korištenje vodiča. Ona mora počivati na osnovi podjele fondova po predmetno-funkcionalnom principu u vezi s principom hijerarhijskog odnosa ustanova i drugim principima. 5. Sastav karakteristika i redosljed njihovih sastavnih dijelova treba precizirati. Preporučuje se da se opis dopuni podacima o veličini, stanju i uređenju fonda. Ne treba tu dodavati bibliografiju. Historijske informacije o osnivaču fonda trebaju biti što kraće, ali ipak dovoljno informativne, da bi se istraživač mogao snaći u sastavu i strukturi fonda. Informativne historijske podatke najpažljivije provjeriti: 6. Najveću pažnju treba obratiti opisu (anotaciji) materijala jednog fonda. Neophodno je potrebna jezgro vitost opisa, ali ju ne treba ostvarivati tako da se skraćuju informacije o materijalu, a pogotovo ne treba zamjenjivati opisivanje nabrajanjem malog broja diielova i pojedinih dokumenata fonda. Svi materijali stalno pohranjeni u fondu moraju se u opisu navesti. Za uspješno ostvarenje ove zadaće potrebno je da se najprije izvrši grupiranje materijala fonda i da se sastavi smišljena shema opisa koja bi s maksimalnom potpunošću obuhvatila sadržaj dokumenata fonda. Kao osnovu grupiranja treba prvenstveno uzeti predmetno-tematsko obilježje, jer ono osigurava najpotpuniji odraz sadržaja fonda, ali to — 576 —