ARHIVSKI VJESNIK 1. (ZAGREB, 1958.)

Strana - 274

9 Bordeaux, 19. XI. 1914. Frano Šupilo dru Anti Trumbiću o razgovoru sa generalnim sekretarom francuskog ministarstva vanjskih poslova De Margeriem i s francuskim političarem G. Clemenceauom Pismo Primio sam brzojav od poslanstva da dođem u Genovu. Bit ćete primili moj odgovor. Ja ću doći tamo, ako držite da baš moram doći i da se drukčije ne može. Ali ako se može, poštedite me tog napora. Za doći u Genovu i vratit se, treba putovati četiri dana i četiri noći. Do Marselja je užasna sveza, a nikakva brzina. Međutim dok primiš ovo pismo, primit ću ja već tvoje vijesti o tom. Juče sam primio drugo tvoje pismo. Prije toga, u jutro, bio sam kod onog de Margerie, jer nijesam mogao prije, kako sam bio javio, radi nenadnog mu zapriječenja. (Ljudi od vlade užasno su zaposleni). Bio sam u njega tačno 3/4 sata, dakle dosta dugo za lijepo se izrazgovarati. Sad pomisli malo! Margerie, taj strašni Margerie, taj stup ministarstva vanjskih poslova i čuvar kontinuiteta i tradicija francuske vanjske politike, koga sve njihove krize i svi Delcasséi, Pichoni itd. sa respektom čuvaju, taj strah i trepet francuske diplomacije širom svijeta — ele, taj Margerie, nakon 20 prvih minuta razgovora, priznao mi je, da on sam nije imao ni pojma o našoj obali, da sve što je dosad čuo o tom, bilo je sasvim drukčije, da je i on držao, da je obala skroz talijanska! Eto ti! Ona karta talijanska, koju sam mu pokazao nakon toga, polučila je sjajan moralni efekat na ovo priznanje. (Nađite onih karata, pošaljite mi još koju, da mogu kome i ostavit. Ova moja, u neprestanom vađenju iz portfelja, sva je već podrapana.) Pa da nije imao pravo Oxenstierna kad je uskliknuo: Quam parva sapientia regitur mundus! (ili tako nešto) Gosp. de Margerie je pokupio mnogo mojih podataka i zahvalio mi na ^dragocjenim i interesantnim« informacijama. Onda sam primio tvoje pismo, koje je odavalo dosta veliku zabrinutost. Pošao sam popodne kod Izvoljskog, kod kojega sam bio dosta dugo. On je odlučno demantirao svaki engagement Trojnog Sporazuma s Italijom glede naše obale. Rekao je, da su »pourparleursi« bili, ali da dalje od Trentina ili Trsta nisu išli, no da ni to nije angažirano. Reče, da ne valja se mnogo obzirat na izjave talijanskih političkih novina, da će on svim silama raditi za našu stvar i ovdje, u Petrogradu i u Londonu, a da to odlučuje. No preporučio mi je, da obilazimo okolo političara i novinara njihovih ovdje koji nisu upućeni. Ja sam ga onda još navijao kako sam bolje znao. Predočio sam mu veliko djelo države od 260.000 km kvadratnih i 14 milijuna stanovnika, koje će Rusiju i sve one što ga budu stvorili u našim srcima ovjekovječiti. Reče mi, da govorim obraćenome i uvjerenome, preporuči, da mu još one radnje izradim (o čemu ti pisah, već se prevađaju) da bude u svemu in— 274 —