ARHIVSKI VJESNIK 1. (ZAGREB, 1958.)

Strana - 175

Od ovih dokumenata svakako će posebnu pažnju izazvati izvadak iz dnevnika S. larkotića sa svoja tri priloga (br. 1.). Stjepan Sarfcotić bio je naime od konca 1914. godine pa do sloma Austro-Ugarske ne samo zemaljski poglavar Bosne i Hercegovine, već je istovremeno imao i funkciju generala — zapovjednika Bosne, Hercegovine i Dalmacije. (6) U tom svojstvu on je zapravo imao u svojim rukama i vrhovno vojno rukovodstvo u akcijama protiv ustanika; on izdaje potrebne naloge i upute zapovjedniku ratne luke u Hercegnovom; obavještava o svemu Vrhovnu komandu austrougarske vojske u Badenu i traži od nje saglasnost za poduzete mjere; poduzima potrebne mjere sigurnosti u Hercegovini i Dalmaciji; prvi od viših funkcionara Monarhije poduzima lično inspekciju Boke Kotorske, uskoro nakon što je ustanak svladan (7. IL); izvještava o svemu bitnom Vrhovnu komandu, i t. d. Razumljivo da dnevnik tako istaknutog funkcionera Monarhije i tako povjerljive liônosti vodećih vlastodržaca Austro-Ugarske, posebno vojne klike i dvora, tajnog savjetnika careva i t. d„ kao što je bio S, Sarfcotić, donosi ćitav niz vrlo zanimljivih podataka. Oni nam ukazuju ne samo na značajan obim i vojničko-politićko značenje ustanka mornara, već su mnogi od njih potpuno novi i dosada nepoznati bili, pa će znatno olakšati interpretaciju i naučnu historijsku ocjenu ovog ustanka. Svakako su od naročitog interesa i Sarkotićevi podaci o ruskoj radio depeši, koju je uhvatila stanica u Puli a koja se tiče ustanka u Boki. Povežemo li naime te podatke s onima nekih preživjelih učesnika, pTema kojima su pobunjeni mornari poslali depešu i u Rusiju, (7) uočavamo važne pokušaje povezivanja revolucionara iz Boke Kotorske s onima u boljševičkoj Rusiji. Značenje ovog povezivanja najbolje se vidi po opaskama i komentaru koje mu daje sam Sarfcotić. Razumljivo da i ovaj izvadak iz Sarkotićeva dnevnika kao i njegove izvještaje Vrhovnoj komandi treba u historijskim studijama koristiti uz pažljive rezerve i dužnu kritičnost. Posebno treba voditi računa o osobi autora, koji je austrougarski funkcioner vojno i politički odgovoran za događaje na terenu gdje je ustanak izbio, pa i on, kao i drugi odgovorni funkcioneri, vodi računa o toj svojoj odgovornosti prema višim faktorima Monarhije; nastoji sebe da opravda, te po tome ne ulazi u pitanja, mimoilazi fakte, koji bi mogli naglasiti njegovu odgovornost. To se osobito tiče pitanja nadzora i sprečavanja političke propagande među mornarima. O njoj, o putevima kako se vršila, i o razlozima zašto ju nisu preduhitrili, šute dakako izvještaji svih odgovornih funkcionera, ili ju, kao Sarfcotić, svode na opće poznatu tadašnju propagandu u Monarhiji kod Južnih Slavena i Čeha. O općim konkretnim uslovima koji su tada neminovno dovoditi do ustanaka i pobuna, o socijalističkoj propagandi, o onom talasu socijalističkih ustanaka koji početkom 1918. godine zapljuskuje i potresa cijelom Monarhijom (veliki januarski ustanci i akcije radnih masa Beča, Pešte, Graza, Trsta, Pule — pa i Boke u tom nizu), o svemu tome naravno nd riječi. Napokon, i sam dvor i vojna kancelarija careva uočili su dobro da im svi ti podređeni i odgovorni faktori ne će reći sve, zbog svojih obzira i svoje odgovornosti, pa je za to i bio poslan od cara Karla nadvojvoda Stjepan, da lično izvidi stvar u samoj Boki Kotorskoj, te da caru zatim referira »punu istinu o pobuni u Boki«. Prenoseći ovdje spomenuti izvadak iz Sarkotićeva dnevnika nismo izostavili one dijelove teksta, koji se ne odnose na ustanak mornara u- Boki Kotorskoj. Ovako se 7) Čulinović F., 1918. na Jadranu, str. 256. — 175 —