Baranyai történetírás. A Baranya Megyei Levéltár évkönyve, 1990/1991. (Pécs, 1992)

Tanulmányok a nemzetiségtörténet köréből - GERHARD SEEWANN: A magyarországi németek fejlődése. A nyelv és a tradíciók megőrzésének lehetőségei

Proces asimilacije - mislimo ovdje samo na jezičnu asimilaciju - karakterizira u prvom redu generacije do 40 godina koje su početkom školovanja ili prilikom stupanja na posao odnosno, na početku karijere smatrala veoma važnim jezično prilagođivanje novim prilikama odnosno novoj sredini. Taj je proces rezultirao slijedeće: razmjer onih koji priznaju svoj materinji jezik je veći kod starijih, a što su stanovnici mlađi to je manji i razmjer onih koji se stvarno koriste svojim maternjim jezikom. To znaci da je tok gubljena i promjene jezika od 1960. značajno se ubrzao a razmjer jezično asimiliranih od tada raste svakih desetljeća za 1015%, a kod generacije ispod 40 godina taj je razmjer Cak 80%. Veličinu asimilacije pokazuje i Činjenica, da 1980. godine samo svako deseto dijete je govorilo njemački prilikom polaska u školu. Do kraja 60-ih godina praktično ni država ni društvo nisu učinili ništa da se umiješaju u taj već tada prepoznatljiv proces. Razlog toga se nalazi u prvom redu u shvatanjima tada vladajućim partijskim i rukovodećim krugovima, po čijem mišljenju „u uslovima socijalizma i njegovom pobjedom pitanje nacionalnih manjina će se samo od sebe automatski riješiti na području države, privrede i društva". Tek jeseni 1968. je partijsko rukovodstvo odustalo definitivno od teze automatizma i započelo izraditi jednu novu koncepciju politike prema nacionalnim manjinama, te izgraditi potrebne institucije. Osnovna misao te koncepcije je slijedeća: Integraciju manjinskog stanovništva, što je rezultirao proces promjene strukture, a koja je ujedno i integriranje u socialističku privredu i društvo, svim sredstvima treba pomagati, ali da se po mogućnosti spriječi jezična asimilacija. Pošto je napuštanje jedne osobene narodne kulture i sa njom povezane dvojezičnosti ocjenjeno kao kulturno osiromašenje, kao ugrožavanje ponovo cijenjene raznolikosti i gubljenje pragmatički cijenjene dvojezičnosti sa strane jednog dijela stanovništva. Na taj način je mađarska politika prema nacionalnim manjima od 1968.g. nastojila razvijanjem nastave na materinjem jeziku, njegovanjem i sačuvanjem materinjeg jezika osigurati jedan bitni kriterij saCuvanja i daljeg razvitka narodne kulture. S obzirom na odmaklu asimilaciju i nepovoljnu strukturu naselja do osamdesetih godina mađarsko javno mnijenje je postepeno shvatilo da sa dosadašnjim školskim sistemom narodnosti i njihovim kvantitativnim proširenjem glavni problem - a to je da mladi ljudi gube materinji jezik - se ne može riješiti. To nije mogao sakriti ni onaj veoma djelotvoran bilans manjinske politike u vrijeme zadnjih dva desetljeća, ikao stvarno je uspio značajno proširiti kulturne ponude i broj specifično narodnih školskih sistema. Od 1983. godine nastoji uzeti u obzir i promjenu strukture kao negativni uslov, pošto se sudara - kao i ranije - sa znatnom otpornošću ili ravnodušnom pasivnošću pripadnika nacionalne manjine. Nedostatak prihvaćenja ukazuje na osnovni problem. NeuCešće Nijemaca u Mađarskoj u stvarima, koje su stimulirane odozgo od strane partije, vlade i njenih organizacija može se objasniti nizom razloga sa kojima se želimo baviti u slijedećem. Ukoliko želimo utvrditi bilans perioda od kraja 40-ih godina do početka 80-ih godina možemo konstatirati slijedeće: Od njemačke etničke grupe u tom periodu nije se uspjelo formirati ni društvenu grupu, niti njihov život osamostaliti i vitalizirati, a niti je uspjelo njegovu političku emancipaciju unaprijediti. Što se ovog poslijednjeg tiCe, samo od 1983.g. se javljaju težnje za oslobođenjem mađarskih Nijemaca od uloge ispaštača 40-ih godina (zbog optužbe kolektivne od-