Baranyai helytörténetírás. A Baranya Megyei Levéltár évkönyve, 1974-1975. (Pécs, 1976)

Szerb-horvát nyelvű összefoglaló (Ford. Josip Kovacié)

do 10. ozujka je prvi podbiljeznik baranjske zupanije, a zatim je do 1. svibnja 1862. naimenovani sudac sudbenog stola. Na predavanju koje drzi u Akademiji, 30. ozujka 1863, spominje svoj „Magyar nyelvtörténeti szótár (Historijski rjecnik madarskog jezika)". 1866. seli u Budim da bi mogao nastaviti istrazivanja iz povijesti jezika. Prva dva sveska „Historijskog rjecnika madarskog jezika" javljaju se u Pesti 1868, odnosno 1869, a treci svezak u Pecuhu 1871. — Nakon toga napusta jezikoslovlje i konaêno se odlucuje za historiju. Prvo predavanje u Akademiji odrzao je 4. lipnja 1866. 1882. objavio je svoj najveci rad s podrucja historije: „Históriáé Hungáriáé fontes domestici". 1898. Flórián Mátyás je izabran za redovitog clana Madarske akademije znanosti. 1899. prebolio je laksu bolest. U ozujku 1904. ponovo je obolio. Umro je 2. travnja 1904. Studiju smatramo kratkom biografskom, znanstveno-povijesnom skicom. Autorica nam predstavlja bibliografiju izdanih djela Flóriána Mátyása kao i njegove rukopise sto se cuvaju u Arhivu baranjske zupanije. Znacajan dio ih je ostao neobjavljen. Predstavlja nam njegovu korespondenciju. Njegove zanimljive, u isto vrijeme historijske i jezikoslovne biljeske znacajne su za povijest znanosti. Kulturnohistorijski prilog nam predstavlja mali dnevnik — sto ga je F. Mátyás zgotovio za vrijeme svojih dackih putovanja. II poglavlje Ogledi iz povijesti baranjske zupanije u doba madarskog preporoda („reformkor "-a ) Géza Kiss je izradio studiju pod naslovom: „Slika preporodnog Pecuha u suvremenoj knjizevnosti". Autor je visi predavac Visoke nastavnicke skole u Pecuhu, koji se, u okviru naucnog rada na katedri, vec vise godina bavi istrazivanjem baranjske povijesti sto se tice ono pola stoljeca koje prethodi oslobodilackom ratu 1848. Radnju je zapoceo sakupljanjem poznatih i nepoznatih knjizevnih priloga. Njegov izbor sadrzi cjelinu onovremene knjizevnosti koja se javila na madarskom jeziku. Poput projekcije toga rada, bavi se — na stupcima „Baranjske lokalne historiografije", „Baranjske kulture", i „Podunavskog dnevnika" — prikazom zivotnog djela ta ko znacajnih patrióta kao sto su bili Mihály Haas, János Jankó ili Albert Munkácsy koji je 1848. sastavljao pisma za kmetove. Svojim daljim zadatkom smatra sakupljanje biografskih podataka o svima onima koji su dali doprinos upoznavanju onovremene Baranje. Pored istrazivanja preporodne knjizevnosti, autor je vec dovrsio arhivska istrazivanja za studiju „Ekonomija grada Mohaca u prvoj polovini XIX stoljeca", pa sad istrazuje one izvore koji bi mu omogucili da skicira povijest onovremenih juznoslavenskih naselja. Predocen rad nije „pravi" naucni rad. Od stranice do stranice nalazimo iskaze o zupanijskom centru iz usta onih ljudi koji su jednom zivjeli u Pecuhu i Baranji, pa govore o „Petsem zvanom slobodnom kraljevskom gradu". S obzirom na znanstvenu spremnost, knjizevni talenat te drustveni plozaj, ogromne su razlike medu njima, ali ih veze „poboljsavajuca namjera", koju i autor neprestano naglasava, i o kojoj-s Pálom Magdom-izjavljuju: „da samo onaj narcd moze poboljsati svoje stanje, odugovjeciti svoj sjaj i slavu, koji pózna sebe, svoju snagu i domovinu. . ." Autor jesvojrad-uz kazivanje pripovjednim stilom, kojim se sluze autori izvora — povezao u cjelinu istim takvim narativnim nacinom i to stoga da bi, povukavsi se u pozadinu mogao sto vise reci zajedno s autorima o suvremenom Pecuhu. Dajmo rijec domacem ili inozemnom ocevicu, on sam nam nece zasjeniti sliku izvora toliko da buduci citaoci (nastavnici, daci, rukovodioci strucnih sekcija) ne bi mogli nesmetano studirati razdoblje, odnosno svoja zapazanja ilustrirati vlasti tim dobro izabranim detaljima tekstova. Autor metodu obrade podreduje cilju svog pisanja. Izbjegava da iskazuje podatke sto nagovjestavaju zivotne putove autóra kako bi dokumentaciju mogao obuhvatiti u tematske cjeline pa time citalac nece dobiti samo „podatke" nego jednu po jednu kcmpaktnu sliku o raznolikom lieu starog Pecuha. I tako se pred citaocem javlja pecuska panorama, sa stvarnoscu ondasnjih ulica-trgova-zgrada, pa gradskih stanovnika, medu kojima se mogu naci plemici i gradani, kao i jednostavni vinceliri. Mozemo se upoznati sa svijetom vinogradâ — vinâ — berbî isto tako kao i s nekadasnjim cehovima, pa i s novinama kao sto su manufakture is tvornice. Ne bismo dobili potpunu sliku o skolama bez prikaza pitanja i probléma, vezanih uz slavne pecuske prosvjetne ustanove, a ni onda da je autor ignorirao prikaz rezultata i briga oko narodnog prosvjecivanja koje se upravo razvijalo. Mozemo zahvaliti sretnom spoju pisceva cilja i primijenjene metode da nam se s uspjehom prezentiraju pojedini dijelovi baranjeske stvarnosti. Oslikavanje ovih „baranjskih projekcija", odnosno