Baranyai helytörténetírás. A Baranya Megyei Levéltár évkönyve, 1974-1975. (Pécs, 1976)

Szerb-horvát nyelvű összefoglaló (Ford. Josip Kovacié)

tavanje ukljucili nove izvore, kao npr. one s Rókusa i Bálicsa, zajedno sa tima spomenutima pro sirili su vodovodnu mrezu i Petrezselyem- izvorom sto kljuca na Székely Berta la n-putu. Kako su cehovi (mlinari, kozari, duhanari, krznari, cebadzije itd.) bili u opadanju, tője 1841. u grad doveden i dio vode iz potoka Tettye koji je bogát vodom kraskog porijekla sto je nekad sluzila zanatlijama. Dotad su sa brda Tettye u grad dovodili samo vodu jednog manjeg izvora. Da bi se vodom opskrbio povecani broj stanovnika, od 1860. godine kupovani su mlinovi zajedno s pravom na koristen je vode kako bi se ta voda mogla dovesti u grad. Od pedesetih godina proslog stoljeca opcinske su vlasti sve vise dozvoljavale dobrostojecim gradanima da izgrade private cesme. Vodu su dobili iz javnih dovoda uz skromnu taksu. Krajem sezdesetih godina proslog stoljeca vec pocinje priprema za izgradnju novije, suvremenije, ekonomicnije i higijenske vodovodne mreze. Pripremu i kontrolu gradnje obavljale su odgovarajuce strucne komisije. Novi je vodovod dovrsen 1892. Da bi se ravnomjerno podijelili opci izdaci, nastojalo se da sto vise kuca uvede vodu, pa su uklonili stare vodovode od keramickih cijevi te porusili stare javne cesme, a mjesto njih su podigli malobrojne gvozdene fontane. Dotrajale su javne cesme-iz centra grada-prodane na drazbi, ili su premjestavane u predgrade „Sziget", gdje su za neko vrijeme ostavili jos i stari vodovod. U Pecuhu, kao svedoke bivskih vremena, jos i danas mozemo vidjeti nekoliko starih javnih i privatnih cesmi. Aurél Baranyai — farmaceut historicar — u studiji: „Dvije stare Ijekarne u Pecuhu od 1696. do 1926" nastavlja s objavljivanjem dósad otkrivenih podataka iz povijesti apotekarstva, ogranicavajuci se na svega dvije apoteke, a te su po osnutku najstarije javne gradske apoteke u Pecuhu. Bilo mu je moguce da zade u siru i dublju analizu, te da dopre do drustvene djelatnosti apotekarskih obitelji, sta vise do karakteristicnih individualnih biografija. Nesto podrobnijim prikazom clanaka iz apothekarskih prirucnika, omogucuje nam uvid u nasljedne tajne apotekarskog sarlatanstva, pomodnog u ondasnjoj Evropi. I vidimo, kako po sklapanju bracnih veza — Tu felix Pharmacopola nube! — Ijekarna „Arany Sas (Zlatni orao)" mijenja vlasnike. Predstavljaju nam se prizori zgrtanja i rasipanja obiteljskih imetaka koji su-uz potpuno odsustvo osjecaja za ekonomsku stvarnost, ili upravo po njezinu pretjeranu naglasavanju — mogli biti uzroci uspjeha ili kraha. Apothekari su vlasnici vinograda ili sportasi, crkveni tutori i politicari — a pored toga iz svakog se dokumenta osjeca da su istaknuti, uvazeni clanovi gradskog drustva, pa makar su po drustvenoj hijerarhiji samo sluzbenici. Likove ove studije obavija srednjovjekovni duh koji ne pózna sistematicnost, sveobuhvatni plan, uzajamnu povezanost i, sta vise, cesto ni obavezu prema vlastitom stalezu i javnosti. Upoznajemo pomocnike s diplomom i bez nje, laborante i kuhinjske momke, a na kraju, na listinama nalazimo i zensku radnu snagu sto predstavlja revoluciju u struci. Javlja se utjecaj prvog svjetskog rata donoseci apotekarski rad u smjenama i bijele pregace na apotekare. Pojava Józsefa Rippl-Rónaija kao apotekara 1882, sklapanje ugovora izmendu grada Pecuha i njegovih apoteka o prvom kolektivnom transportu lijekova 1897. godine, kao i to da 1. studenog 1919. na mitingu Nacionalnog savjeta masa od 15 tisuca ljudi doznaje da je apotekar Emil Pain izabran u izvrsno vijece — predstavlja istaknute tocke u, naslovom obuhvac enoj, 230-godisnjoj povijesti pecuskog apotekarstva. Znacajan dio iz rukopisne ostavstine Flóriána Mátyása cuva Arhiv baranjske zupanije. Erzsébet Szilágyi, raspravom: „Podaci o zivotu Flóriána Mátyása, njegovoj jezikoslovnoj i historiografskoj djelatnosti", doprinosi upoznavanju nestalna zivota i stvaralastva Flóriána Mátyása, a to je za nas vazno vec stoga sto je isti zivotom i jednim dijelom svog djelovanja vezan uz Pecuh. Flórián Mátyás rodio se 3. svibnja 1818. uerdeljskom Felső-Detrehemu, u zupaniji Aranyos-Torda. U djetinjstvu je dospio u KIuz, tu je zavrsio osnovnu skolu i najnize razrede gimnazije, koju dalje polazi u Keszthelyu, Kanti, Nagyszebeni!, Osijeku i Pecuhu. U osobi Józsefa Kelemena, pecuskog kanonika koji uocava njegove sposobnosi, nalazi svog pokrovitelja. Nakon zavresene gimnazije, krece na put - najprije na Rijeci uci retoriku, zatim u Padovi poeziju te u Zagrebu filozofiju. U kolovozu 1838. stupa u redove dubrovackih pijarista te poucava u gimnaziji svog reda. Godinu dana kasnije nastanjuje se u Pecuhu. Upisuje se na pravo, pa nakon zavrsenih studija jedno vrijeme radi kao advokat. Uskoro zatim odabire sluzbu kucnog ucitelja, najprije kod grofa Forgácha u Gombi, zupanija Somogy, pa zatim u zupaniji Vas-pri obitelji Skerlecz, u Borgáti, te obitelji Siskovics u Gödri. 1844. se ozenio, za suprugu uzima Alojzu Vendericzky koja se rodila u Borostyánkőu, zupani a Vas. 1855. pojavio mu se prvi jezikoslovni rad u casopisu „Magyar Nyelvészet". Tri godine kasnije izabran je za dopisnog clana Madarske akademije znanosti. Od 1860. je profesor za latinski i madarski jezik na visoj gimnaziji u Pecuhu. Od 7. sijecnja 1861.