Kalocsai Főegyházmegyei Körlevelek, 1914
Index
4 reáine, ovakav postanak; crkva katolicka je sagragjena na karaenitom teraelju apoátolskom. Ovakova je dakle crkva katolicka! Dostojanstvom kraljiőinim sja u sridini ljudstva, plast kraljiőin sacinjavaju u njoj se nalazeci darovi Boáji, uzvisene kriposti. Kaka\ joj ustav uzviáen: papa s biskupima, svecenicima i krééanskim pukorn nije li kao jedna kraljevska vojska, kao dobro üreg jen vojski tábor P 1) O kakvim dostojanstvom se víje pred njom barjak istine, kojeg bludnja nikad umrljala nije. Kakva je uzvisena sluzba Bozja u crkvi, koja se s dana na dan prikazuje zarucniku u svetoj zrtvi i molitvama sveeenikah. Kakav je vladarski jezik, jezik latinskí, sto rabi u ovu svrhu! Crkva u najuzvisenijoj sluzbi Bozjoj, u svetoj misi nije zadovoljna sa obicnim jezikom na kojem i bogogrdnja odjekuje, nego rabi takav jezik, koji se samo u crkvi upotribljava. U ovaj remekjezik kao u kraljevski plaét zamota i oblaci tajne svete zrtve. 19 stolica je vec evo, ljubljeni u Isusu, kako crkva privaljiva ovaj kraljevski put u povisti narodah. Koliko dobra uéini u svom putu, koliko je blagoslova provrlo za stopama njezinima u kőrist narodah svita. Yiáe od 1800 godina hodi crkva svojim putem, al ne opaza se na njoj niti starost, niti malaksanje. Oko nje mnogo kojesta je ostarilo, srusilo se u prah; zaruénica Isusova i sad zivi, jako i lakó koraca. Crkva megju ono malo spada na ovoj ostariloj zemlji, éto ne ostariva. Na crkvi i sad blista zorno rumenilo istine; srce joj i sad od iste ljubavi kuca za svoga zarucnika, bura vrimena nedotaknuto mase njezinom zaruénickom koprenom. I danas milijuna i milijuna dusa ju pozdravljaju, kao na brdu sagradjen grad, 2) kao pravo i sigurno utociste covicanstva. Evo u Isusu ljubljeni pred nama svitli slika Crkve u lipoti, sjaju, öistoói pobugjivajuó divljenje i ljubav. Ali Boze moj, sto éine danas sa zarucnicom Isusovom ! Mnogi je ricju i pismeno grde, rugaju i preziru. Ne moz izpripovidati, s kolikom mránjom napadaju Crkvu! Óva mrznja dakako u toliko je razumljiva, pokle oni, koji je mrze, ne poznaju Crkvu u njezinoj pravoj sliki, nego tako laznim nacinom, u takvoj pogrgjenoj slici, da ju moraju mrziti. Razumljiva je dakle mrznja, jer ti, koji je mrze, !) Pism. 6, 3. 2) Mat. 5, 14. privareni su i zavedeni. Ali mi ljubljeni u Isusu, koji smo od ditinstva na grudih Crkve odhranjeni, poznajemo crkvu i makar nam sto govorili drugi, za takovu je smatramo, kakva je u bitnosti, za zarucnicu Isusovu, te tako je étujemo i ljubimo. Zemaljski zivot malo lipa i iztrajna moze nam pruziti; ali ljubav crkve je takva, da je istu vridno njegovati, to je radost, lipota i slava prid Bogom. Sto je veca mrznja pakla prama crkvi, tim neka je veóa nasa ljubav, virnost i to tim vecma, jer krasna zarucnica Isusova, Crkva ujedno je nasa ljubezna majka. II. Majkom se naziva Crkva, jer virnici su njezina dusevna dica, koju za jedan bozji zivot odhranjuje, za viru i blazenu vicnost. Kao ljubezna mati vec koliko je moguce na zemlji zeli dicu usriciti, al osobito nastoji pomagati za zivot vicni. Ovaj rad izvrsuje veé viáe nego od 1800 godina. Sam Bog zna, koliko je uöinila crkva za ovo vrime svojom materinskom ljubavlju i brigom u kőrist narodah, te koliko je áalosti pritrpila. Ako se ipak toliko nevolja ukazuje kod svakog naroda, u svakoj zemlji, moze li se tomu éuditi ? Razumicemo nevolje ako u obzir uzmemo na koliko je pohlepno srce covicje za onim, sto je zlo, koliku vlast ima grih, koliko ih ne slusa glas vire, koliko haraju potajna i buntovniéka druátva. Crkva bi stoput vise koristila, kad ove mnogovrsti zaprike svaki cas ne bi joj stojale na putu. Al zavirimo sad u nasu unutarnjost i uzmimo u racun, koliko uzroka imamo crkvu kao nasu majku ljubiti i stovati. Bacimo pogled na pocetak naseg zivota. Samo sto smo ugledali svita, crkva nas vec primi na ruke i podize k sebi. Ovo se sdesi u krstenju. Po krátenju ni smo pristali biti dica nase rogjene majke, al ujedno postali smo dica jedne druge majke, svete majke crkve, postali gragjani kraljevstva Bozjeg. Ocisti i posveti nas crkva, i od tog vrimena vikom nas okom prati. Kada se poce duáa buditi u nama, posalje nam crkva slugu svoga, brani duéu mladenaéku miikom svetih istina. Crkva nalaze slugi svom: pazi na mlagjanu dusu, na srce ti stavljam, uöi ju i vodi na dobro, i cuvaj od zla. Posli nikoliko godina, kada je dusa jur napridovala, kada se otvore prid njom dobri i zli putevi, kada se ukazu napasti i spore pogibelji,
