VJESNIK 20. (ZAGREB, 1918.)

Strana - Sveska 1. i 2. - 70

70 jer stoji na strmenima, a str men se nazivlje grčki

263

) λαο. Po tome pak nazvaše stanovnike Lauzijci, jer sjede na strminama. U običnom se bo govoru često kvare imena izmjenom slova, pa tako izvrnuvši ime, nazvaše ih Rauzijci. Sami pako Rauzijci vladahu nekoč gradom Pitaurä

264

) zvanim. Kad ono Slovenci osvojiše ostale gradove u toj (do g. 610.) uzdržali mnogobrojni spomenici. Razlog je. tome po svoj prilici veliko osi

romašenje, koje su Romani pustošenjem barbara pretrpili, pa je naravno trebalo dugo vremena dok se ostaci tih Romana, uz barbarskoga susjeda, bar kakotako pridignuše. Istina opet jest, da su spomenici, kada se oni opet javljaju, h/vatski

: bana Trpimira (Bullett. 1891, p. 84 si., Vjes. ark. 1892., p. 54 ob.; Bullettino, 1899, p. 234., i 1904 p. 15), župana Godeslava (Jelić: Dvorska kapela sv. Križa u Ninu, p. 15, tabla XVIII.) itd. Da su Romani uzimali slavenska imena, tome se ne treba čuditi; oni su uzimali i germanska imena, pa zato se otud ne smiju stvarati zaključci glede narodnosti (sr. Pfund: u predgovoru Ermolda Nigellusa: Die Geschichtsschreiber der deut. Vorzeit. IX. Jahrhund. 3. Bd.) Ako su hrv. vladari mazili Romane, to je bilo naravno, jer su htjeli da njima zavladaju ne samo faktično nego i pravno, i da im se priljube. Cf

Strokal, p. 108. Velikim marom skupljeni materijal, što nam ga pruža Strohalovo djelo, dokazuje medjutim svakako, da je romansko pučanstvo u mnogo većoj mjeri bilo od Hrvata po

tisnuto, pa gradovi poslovenjeni, nego li se to obično misli. Upravo ova činjenica raz

jašnjuje nam, zašto su se gradovi tako priljubili hrvatskim vladarima, i zašto je kasnije Venecija gonila Hrvate iz gradskih službi, pa Talijane namještavala, koji su dašto tre

bali tumača, da mogu uredovati i sa narodom općiti. (Strohal p. 124. — Osim Jireček; Romanen etc., sr. još: Rethy Laszlo: A Romanismus Illyricumban, Budapest 1896. Za dalmatinski jezik sr. Bartoli: Das Dalmatinische. Wien 1906 (Schriften der Balkankom

mission, Linguistische Abt. IV., V.), pa Skok: Pojave vulgarnolatinskoga jezika na nat

pisima rimske provincije Dalmacije, Zagreb 1915. (Djela Jugoslav, akademije, knjiga XXV.) MeyerLübke: Einführung in das Studium der romanischen Sprachwissenschaft, Heidelberg 1909, dijeli dalmatinski jezik u dva narječja:, dubrovački i vegliotski (otoka Krka). Ob etimologiji riječi Ragusa i Dubrovnik sr. Jireček: Die Handelsstrassen, p. 10 i 11, op. 24. — Već Dukljanin ima naziv „Dubrovnik", a prva povelja, koja spominje Dubrovnik jest od g. 1189. Miklošić; M. S. 1. — Ima Ragusa i u Siciliji (Marro: Dizionario topografico della Sicilia, 2. ed. Palermo 1859), ali to je, veli Jeriček, naziv novijeg doba, mjesto staroga Γ

Ρογο ; Jireček: Bedeutung von Ragusa p. 41 si.

; Die Romanen, I: p. 60. Ipak valja naglasiti, da već arapski geograf Edrisi poznaje u Siciliji grad Ragusu (Ragus), kao znameniti trgovački emporij. (I Dubrovnik nazivlje Ragus ili Ragusah.) Amari: Bibliotheca arabosicula, p. 19; a i drugi arapski pisci ga znadu. O. c. p. 62, 66, 71, 96, 98, etc. Glede naziva Rauza sr. i Pavić: Cara Konst. II. izd. p. 8 sg.; Grot: 48 si. 2β3

) Τωμκιστί. Banduri veli

: Graeci recentiores rjj Φωμαίον διαλεχτώ et Τομαιστι aeque intelligunt latinam et graecam linguam. Sr. η. pr. etimologiju Raguze i Zadra. 26i

) Epidaurum, današnji Cavtat (od „civitate") Spominje se već g. 47 pr. Kr. (Bell. Alex. 44). 9. 53O spominje se ovdje biskup, koji je potpadao pod solunskoga me

tropolitu. A još g. 598. spominje papa Grgur nekog biskupa Florentija iz Ep. (Farlatti: II. I63, VI. 4 H). Oko 600. razore ga Slaveni. Još se spominje g. 1253. u nekoj dubro

vačkoj ispravi (Miklošić: M. S. p. 38) kao: grad Epitaur. Jireček: Handelsstr. p. 6, 14, 24; Tomasckek: 1. c. 37. PaulyWissowa: Realencyklopaedie, ad ν. Tko razori Epidaur, ο tom sa različita mnijenja. Peiter; Dalmatien. JI, 173 veli, da ga razoriše Trivunjani i